Sočnim se grafitima uvijek obradujem. Prikazuju stanje uma, al u njima ima više od misli, trenutka i nakane. Mogu se vezati uz starozavjetnu mudrosnu književnost, ali i duh Isusovih prispodoba. Oni “otkačeni” uvijek su jači. U njima ima ponešto od moći neizgovorenog u tekstu pa se lakše pamte.
Jedan takav jutros mi je u vožnji zapeo za oko i “nosio” me na jednoj i drugoj misi. Nalazi se na betonskom zidu uz serpentine na relaciji Komiža – Vis pa pretpostavljam da nije star.
Ako je već duže ondje – a nisam ga uočio, što je moguće – svakako je svojim sadržajem mlad i zgodno se uklapa u ovo zimsko vrijeme i blagdan sv. Stjepana koji je bio žrtva bezbožnih vjernika u svom narodu i religioznog sljepila koje ih je dovelo do stanja začepljenih ušiju kojim su popratili njegovu riječ. Možda je navedeni grafit upravo odraz otvorenih ušiju za stvarnost, a možda je odraz zatisnutih ušiju koje ne čuju glas stvarnosti pa svoju prazninu krivo imenuju.
Jeli grafit izraz blagdanske depresije, ne znam, ali svakako ostaje vremena da mu se dade kakav-takav komentar. Za sada je dovoljno znati da postoji i da komunicira sa svakim na svoj način. Kako bilo da bilo, ručak zove!
Izvor : Kroz samariju.net
