VESNA PARUN – Sretan rođendan prvoj hrvatskoj otočnoj pjesnikinji!

VESNA PARUN – Sretan rođendan prvoj hrvatskoj otočnoj pjesnikinji!

Objavio: Otok Brac - 10.04.2019.

Najbolja hrvatska pjesnikinja, koja je život provela u siromaštvu, većinom na periferiji Zagreba, ostala je do kraja, i pjesmama i životnim stilom, izazov mačističkoj većini koja je vladala hrvatskom književnošću.

Uz veliki pjesnički talent, ali svojeglava, s malo dara za preživljavanje, za snalaženje i “muvanje” kojim su mnogo beznačajniji pisci od nje udobno proživjeli život, njena su se zadnja desetljeća činila kao stalna agonija.

Govorila je za sebe da se rodila na žalosnom otoku napuštenih mornarskih žena. Bio je to Zlarin. Nešto ranije njena je majka, na otoku Visu čekajući da se rodi Vesna, izgovorila: “Evo nevere…” Vesna je znala reći da je to možda bila anticipacija burnog života njene kćeri. I Vesna se žalila na svoj tužan, usamljenički, materijalno siromašan život, opet novinarima, ili u podrugljivim stihovima o državi i državnim birokratima i kukavicama… ali, možda nije tako teško vjerovati da je to bio život koji je jedino i htjela.
.

Vesna Parun, autorica antologijskih zbirki pjesama hrvatske poezije, “Zore i vihori” i “Crna maslina”, rođena je 10. travnja 1922., na Cvjetnu nedjelju, oko četiri ujutro.
.

Ocu se nije dalo još po mraku verati po stijenama po babicu, pa je naredio majci da se strpi do svanuća. Majka joj je bila krotka, možda bi ga poslušala. “Ali, i ja sam bila bezobzirna…”, rekla je Vesna. Majka joj je bila kućanica na Zlarinu, otoku na kojem nije bilo knjiga, svega nekoliko kalendara-knjiga. Tako je, pričala je Vesna, samouka majka naučila francuski, i na njemu joj tepala. Kad joj je o 50. obljetnici književnog rada u Bruxellesu 1995. priređeno rođendansko slavlje (u Hrvatskoj se to nije dogodilo), spjevala im je zauzvrat pjesmu na francuskom.

Maturirala je u Splitu, a uoči 2. svjetskog rata došla je u Zagreb studirati. Ali, dočekali su je “ratni bubnjevi”. Vratila se. “Utekoh natrag, na more”, rekla je, ali zatim je dvije godine poslije, 1942., u rano snježno proljeće, opet dospjela u Zagreb. Iskrcala se iz poluteretnog vlaka u Sesvetama, i na tom istoku Zagreba ostala gotovo do zadnjih dana.

.
Kao što je njena poezija obilježena pjesmom “Ti koja imaš nevinije ruke”, i njen je život obilježen muškarcem kojemu je pjesma posvećena, o kojemu je uvijek govorila kao Pjeru s Brača, u kojeg se zaljubila na Visu 1938., u 6. razredu gimnazije.

Godine 1943., nakon kapitulacije Italije, on je dezertirao iz talijanske vojske, a ona ga zaštitila i skrila. Vesna je na ratnim ulicama Zagreba, s ruksakom na leđima, nabavljala hranu; “On je studirao i pametovao, ja sam mu vjerno služila svaki dan prolazeći mitnicu u Dubravi, straže i gestapovske kontrole.” Otac Marijana Badela, tvorničar likera u 2. svjetskom ratu, jednom ju je za tih dana na ulici presreo i iz automobila joj darovao čizme da polubosa ne gazi po ulici. “To radi mojeg sina… napustio je studij, i sad je negdje na cesti… Nek’ vam je sa srećom!”

Zbog Pjera Vesna nije na Brač kročila sve do 1955. godine. Njena ljubav trajala je 17 godina, bila je to duga i teška ljubav koja je postala najljepšom ljubavnom pjesmom u hrvatskoj književnosti. Kako je ispričala, napisala ju je kao ljubavno pismo i bacila u smeće, i tek gazdarica kod koje je stanovala spasila ju je od smetlarske ruke! Osjećala se kao da joj je taj čovjek “ukrao mladost, ljepotu, zdravlje, slobodu i pamet, a zauzvrat joj podario moć fanatične nezemaljske ljubavi, koja daje sebe cijelu, a niti traži niti dobiva išta”.

Činjenice su bile ove. “On je ostao živ, rekao da ne umije voljeti i otišao svojim putem. Oslobođenje zemlje, toliko žuđeno, meni je donijelo vakuum, besciljnost, totalnu nemoć čitanja – legasteniju. Tifus na pruzi Šamac – Sarajevo, kad me probudiše u mrtvačnici. Zagreb nepoznat, nejasan, ostario. Gdje da se skrasim? Poezija mi se gadi. Ljubav također. Bez fanatizma, ona je kuhinjska krpa. Živnuh tek kad ga je trebalo spašavati s Golog otoka. Priskrbiti mu članstvo u Advokatskoj komori. Bez stana i zavičaja, bez prijatelja i obitelji, maštah o mogućem susretu na ulici, slučajnom dodiru ruke. Kad bi se to dogodilo, pobjesnio bi. Sigurno nije bio sretan, čuvši za moj neuspjeli suicid. Na psihijatriju Rebro poslao mi je obavijest: Ja sam se oženio, nemaš me više za što tražiti.
.

Bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je od književnosti živjela

Pjer ne samo da je za vrijeme rata studirao, nego i doktorirao, a Vesna je studij prekinula. Studirala je romanistiku, a od studija filozofije koji je upisala 1945. odustala je 1947. zbog bolesti. Tako je postala prva žena u hrvatskoj književnosti koja od književnosti živi. Kako je od nje živjela, nije nepoznato. Da je živjela za književnost, govori, pored mnogih drugih stvari, i to da je objavila nekoliko desetaka knjiga, da su joj pjesme prevedene na 14 jezika, da ima 11 zasebnih knjiga na stranim jezicima. Većinu života provela je moleći da joj se dodijeli stan bliže centru, da ima telefon; molbe su se desetljećima razmatrale na forumima, ali nikad nisu doista rješavane. Novinskim papirom popunjavala je pukotine na prozorskim oknima. Higijenu je održavala u javnoj sauni, jer u njenom stanu pipe nisu radile. Njen 50. rođendan nije nigdje zabilježen. Te godine umrla joj je majka.

U toj godini u kojoj je gušeno hrvatsko proljeće dala je intervju Glasu Koncila, u kojem je progovorila o vječno živoj duši, o postojanju Boga. “Knjige su mi izbačene iz školske lektire, na ulici me nisu pozdravljali, nije to bilo prvi put, i danas se događa”, prisjetila se u jednom intervjuu. Točno, nije bilo prvi put. Već nakon izlaska prve knjige, “Zore i vihori”, 1947. godine, oštro ju je kritizirao Marin Franičević, jer da zastupa dekadenciju i bolesni avangardizam, te da time odstupa od socijalističkog koncepta literature. On je bio ugledan i utjecajan, pa je za nju to bio ozbiljan napad koji joj je ugrozio karijeru i egzistenciju. Svjedoci govore da je Vesna dojurila u izdavačku kuću gdje je Franičević radio, ogolila impozantne grudi i rekla: “Dobro pogledaj! To je ono što bi ti zapravo želio, ali nećeš nikada dobiti!” Nakon toga se bez riječi zakopčala, okrenula i izašla, a on više nikad o njoj nije prozborio ni riječi.
.

Život u Sofiji

Bila je u braku pet godina, u Bugarskoj. U Sofiji je i živjela, od 1962. do 1967. “Čovjek za kojega sam se u Sofiji udala kroz šume me nosio na rukama, zviždučući operne arije, palio oganj, brao cvijeće. Tu sam iskusila nešto od pravog života, neknjiškog, a po standardu najskromnijeg… Živjela sam od poneke objavljene pjesme, ili bih prodala cipele.” Prevodila je bugarske pjesnike, a i oni nju. Kako je ispričala, vodila je ondje sedam parnica u sudskim procesima koji su se izlegli iz podmetanja. Sofiju je napustila kad su Čehoslovačku 1968. pregazili sovjetski tenkovi.

O sebi je u trećem licu zapisala: “Nikada nije obavljala nikakvu funkciju, nije završila studije, niti osnovala vlastiti dom, ni u zavičaju nikoga nema i ništa ne posjeduje. Gotovo sve svoje zbirke napisala je po bolničkim posteljama, u kolodvorskim čekaonicama, na cestama i zimskim plažama.” Što se zatim s pjesmama događa? “Neke od njih zagubim po stanu u kojem sam 44 godine, od nekih ostane samo mahovina, tko zna što, miš, kad ga vidim kako trči naokolo, i onda što pronađem, a što ne pronađem, tko zna što će i tko jednoga dana kod mene pronaći“, rekla je na svoj 75. rođendan.
.

”Smijeh od smrti jači”

U intervjuu danom prije nekoliko godina Gloriji rekla je da vjeruje kako je u ranijim životima bila Abelard, Fran Krsto Frankopan, te Heinrich Heine. Abelard zato što joj je majka tepala na francuskom, Frankopan zato što između njegove predsmrtne zbirke “Gartlic za čas kratiti” i svoje kasne “Smijeh od smrti jači” vidi podudarnost stihova “pred kojima se smijeh ledi”. Identifikacija s Heineom nadaje se i bez dodatnih objašnjenja. U svoju najveću ljubav zaljubila se u suton, a u Heineovim pjesmama je tako mnogo sutona!

U proljeće ove (2010) godine javnim se pismom oprostila od Društva hrvatskih književnika, u kojemu je u tom trenutku bila jedna od onih s najduljim stažem. Podsjećajući ih na to, u pismu kaže: “Iz istoga se pred batinom umreženih kolega moćnika, kameleončića rodo i domoljubnih, potkraj osamdesetih polemički izvlekoh. Pod konac devedesetih, po osnutku nove i nezavisne države Hrvatske, u taj se etničkom čistkom u DHK preobražen politički purgatorij ponovo upisah. Dragovoljno. Jer starost je već tu, a samcata, na dalekoj periferiji više od pola stoljeća, imat ću bar nešto nalik na trudbenički sindikat.” Vesna se s DHK oprostila u trenutku kad je ležala u bolnici. “Autobigrafija, koju na invalidskom ležaju jedva pišem na ovakvim mjestima, mi zaprijeti otkazom energentskih silnica. A onda dobijem službenom poštom iz DH šablonski poziv za učešće u velevažnim izborima. Ili formular za uplatu članarine…”, napisala je, priznajući zavist prema svojemu bolničkom susjedu gospodinu Boljkovcu koji joj pokazuje svoje dvije knjige s naslovom “Istina”.
.

“A moje knjige? Moja istina? Tko te pita. Mnogo je meni zla nanijela ta UDBA. Mislim pri tom i na ovu novu, kloniranu, i na onu stariju, a još dobrodržeću, štono je našom povijesnom neodgovornošću izbjegla lustraciju”, napisala je tad Vesna Parun.

Za Krležu, tog samonametnutog vođu predratnih naraštaja, rekla je 2007. da ju je kao pjesnikinju prvi i zadnji put spomenuo 1973. godine. Odnosno, da je svom prijatelju, estetu Saši Verešu, izjavio da ta “gnjevna baba sada u Glasu Koncila drži prodike o duši i Bogu!” “A ovih dana, u povodu smrti dr. Ivana Supeka, slušajući preko radija sve što uhvatih o toj jedinstvenoj osobi, razmišljala sam: možda bi sve u tim strašnim godinama krenulo drugačije za nas mlade da nam je ljevičarske ideale usađivao taj znanstvenik, filozof i pisac istinski borac, a ne salonski zajedljivac… kad je i gdje veliki Krleža podigao zasluženu počast maloj ljudskoj dobroti?”

(…)

Mnoge je ljude oko sebe usamljena Vesna sama otjerala, kako kaže pjesnik Branko Maleš u jednom tekstu, svojim “neselektivnim ogovaranjem”. U svemu je vidjela prijevaru, osjećala se iskorištenom. Nije bila posve u krivu. Do kraja su uz nju ostali Branko Pejnović i Denis Derk. Objavili su i neke njene knjige koje, kaže Maleš, čini se nikome danas ne trebaju. “Tko je jednom posjetio pjesnikinju”, nastavlja Maleš, “ima dobre izglede za Vesnino ogovaranje, ali ja sam opet, i unatoč svemu, za Vesnu Parun. U toj neravnopravnoj ekonomiji, mirniji i pošteniji oko nje svakako su nešto dali, ona – na svoj težak i iznenađujući način – svakako više…”

__________
Izvor: Jutarnji list
Fotografija: Kaportal.rtl.hr

Tagovi: