UGLJAN – Senko i otok

Objavio: Pokret Otoka - 15.01.2018.

Otok nekome može biti odvojenost, bijeg, utonulost u sebe i utiha, a drugome mogućnost da život bolje sagleda svojim nutarnjim očima. Život nekome može biti kompleksan, izazovan, raznolik, a drugome jednostran, dosadan. Sve ovisi o očima koje vide ili ne vide, ne znaju, ne mogu ili ne žele vidjeti.

 

Lakše je imati samo svoju priču

 

One mogu gledati, a ne vidjeti. Uho može slušati, a ne čuti. I čovjek može živjeti, a da, zapravo, ništa bitno nije ni vidio, ni čuo, ni doživio. Sve počinje s njim: s njegovom željom da pronikne u prirodu kroz koju prolazi, da dotakne čovjeka kojega susreće, približi mu se i osluhne ga. A doživjeti prirodu na otoku znači prolaziti intradom i osluškivati more svjestan njihovog davanja, ljepote i truda koje ulažu u njih. Kraj drugog se čovjeka može proći i nastaviti dalje ići sam jer je taj drugi drugačiji pa ga je teško razumjeti. Lakše je imati samo svoju priču, svoja događanja, kretati se unutar vlastitih zidova. Tada nema potrebe za propitkivanjem, uspoređivanjem, zidovi se ne mogu rušiti i čovjek se osjeća siguran. Ali može se biti svjestan raznolikih ljudskih otkucaja: onih posve tihih i plahih, gotovo neprimjetnih, do zaglušnih i grubih. Može se roditi želja da se pronikne baš u ove plahe koje treba uočavati, tražiti, suživljavati se s njima, otkrivati, a one glasne stišavati, smekšavati. Jednostavno – voljeti i jedne i druge ukazujući im na vlastite i tuđe osobnosti kroz smijeh koji rastvara svaku krutost, dajući snage da se ide dalje.

 

Senko – ovo je upravo priča o njemu i njegovim titrajima…

 

… za malog čovjeka, otočanina, muškarca i ženu, posebno ženu jer je obično ona bila ona druga. Osluhnuti ženu na nov način, ne onaj tipični, uobičajeni, očekivani i dobro poznati muški patrijarhalni način, već se približiti njenoj osobnosti, pomoći joj da se otkrije, izviri, pomoli glavi iza kamena, ohrabri se i nastavi dalje. Njena otkrivanja tekla su kroz različite oblike kulturnog izraza, posebno tradicijskog, koje je Senko otkrivao upravo u svome Preku. Spoznajući se, žena pomalo raskida tradicijski postavljene niti muško – ženskih odnosa, a muškarca pred izazov partnerskih odnosa koji obogaćuju i njega samoga ako je spreman na izazove.

Kulturna baština otoka govori o dugovjekom trajanju čovjeka na otoku, njegovoj borbi i inventivnosti, prkosu i nedaćama, ali je ona i prilika da se kroz nju prozbori i o trenutnim odnosima i boljkama među pojedincima, mjesnim prilikama te sučele mjesne i šire društvene okolnosti i vrijednosti. Prepoznavanje svih ovih pulsiranja može zbuniti. Pohranjujući ih u sebi i razgrađujući ih u svojoj osami, Senko je odabirao ono što je bitno i što treba darovati drugome za njegovu izgradnju i to kroz riječ, korak ili fotografiju.

 

Godine što dolaze samo produbljuju spoznaje

 

Godine što slijede mogu biti godine prepuštanja boljkama i žalovanju, ali mogu biti i godine osvrta, novih spoznaja i stvaranja. Svatko o tome sam odlučuje. A Senko? Na svom otoku, u svojoj intradi, okrenut ljudima i uronjen u sebe jer tu mora prebirati i osluškivati nove pokrete koji izbijaju iz njega samoga, Senko je otvoren svakom danu, svakom trenu. S fotografskim aparatom, riječju ili korakom priješkog kola, on i dalje sudjeluje u životnom hodu svoje sredine, osluškuje i stvara. Godine što dolaze samo produbljuju spoznaje – čovjek postaje i sretniji jer sada jasnije i brže razlikuje bitno od nebitnoga, hitrije se odaziva svojim nagnućima i hita da ih što prije ostvari.

 

senko

 

 

Autorica: dr. sc. Jasenka Lulić Štorić

Predgovor knjige “Umorne ruke”, Senko Sorić

Naslovna fotografija: Andrina Luić