… Zamoli zvuk tišinu da odmori malo.
Zaprose versi život da trajno plove. Da jedno budu. Da skupa dišu.
Stvorenje neko rukama prebire tipke, upravo, dok ti ovo čitaš…
I ne sjeća se više života prije glazbe.
Prašnjavi, vremešni klavir priča priču, obuzevši ju cijelu.
Miris smrekovine, hladni čelik. Drvo i koža jedno posta.
Tipke presvučene s bjelokosti.
One pak crne, ebanovina čista, pomno biran ton.
Drven’ stvor izniknuo iz radionice, s onu stranu mašte.
Razapne čarolija crtovlje, strune.
Nebeski svod ispune note.
Kosu joj mrse, u čvor. Poskakuju, živcate, žive…
U meso su joj gle srasle. U kost.
Pod noktima tišini mjesta nema.
Srce je glazbena kutija, kuca u ritmu.
Preskače.
Ispravljena kičma. Tek poneka profinjena gesta. Oskudna mimika lica.
Pijanist u čudesnoj izvedbi.
Za vas…
Nevidljivi orkestar. Trajni aplauz dok se ne potroše ruke, polome prsti od siline igre. Dok ne izdahne posljednji reflektor… I zastor izboden crvenim akrilom, zauvijek…
padne!
Ovo je život, ne tek točka.
Ako srcem sviraš, tad biće i glazba postanu JEDNO…
__________
Autor: Marin Franić
