Što učiti od susjeda nam iz Slovenije i kako su povezani voda i more?

Objavio: Pokret Otoka - 01.07.2017.
Prije sedam mjeseci Slovenija je postala prva europska zemlja koja je ustavom zaštitila pravo na vodu. Pitali smo se tada što smjera Hrvatska?

“To da u Sloveniji gotovo svugdje možemo piti vodu iz slavine, ne podrazumijeva se samo po sebi. To je velika slovenska privilegija koju moramo sačuvati, ne samo za sebe, već i za naše buduće generacije”, smatra slovenski premijer Miro Cerar. 

Voda se smije privatizirati, ali priznaju da su pritisci onih koji bi voljeli zarađivati na tome sve veći. Ipak, postoji ustavna kategorija koja Slovencima jamči da ni u kojem slučaju neće ostati bez vode u svojim kućanstvima – pa čak i ako ne plaćaju račune.

Pitali smo se onda da li je došlo vrijeme za takvu inicijativu i u Hrvatskoj?

“Postoje ozbiljne težnje privatizaciji vodnih resursa i da privatne kompanije mogu isporučivati vodu putem koncesija, mi smo stajališta da je što je moguće bolje zajamčiti pravno i na ustavnoj razini da voda nije roba, nije komercijalni proizvod”, rekao je Robert Podolnjak.

Premda hrvatski Ustav već jamči građanima pravo na život – a to bi trebalo značiti i pravo na vodu – preciziranje u Ustavu zadalo bi državi konkretniju obavezu – pojašnjava pravnica koja je upravo doktorirala baš na ovoj temi.

“To bi značilo da se nikome to pravo ne smije uskratiti, odnosno da se građanima ne smije obustaviti dostava voda za piće i sanitarne potrebe. Onim građanima koji su potrebiti, nemaju novaca, nisu financijski sposobni, za njih država mora osigurati subvencije u svom proračunu ili proračunu jedinica lokalne samouprave”, kaže Desanka Sarvan, viši savjetnik za pravne poslove u Istarskoj županiji.

Hrvatska se ubraja u vrh među pet europskih zemalja po bogatstvu vodom za piće.

Kaže se da je voda nafta budućnosti. Izvora visokokvalitetne vode za piće Hrvatska ima sasvim dovoljno. Oni se ne smiju privatizirati, ali se smiju dati u koncesije. Pa tako trenutno 14 domaćih tvrtki crpi 34 izvora.

Koncesije smiju trajati od 10 do 30 godina, a na godišnjoj razini država od njih ne zarađuje baš značajne iznose.

“Pedeset posto od naknade za koncesiju ide jedinici lokalne samouprave, drugi dio državnom proračunu što godišnje iznosi oko 12 milijuna kuna. Važno je naglasiti da nitko ne može biti vlasnik vodnog resursa jer je voda opće dobro i uživa posebnu zaštitu Republike Hrvatske što je na kraju utemeljeno i u zakonskim propisima”, Kristina Buljubašić, glasnogovornica Hrvatskih voda.

Kakve veze imaju koncesije i voda iz špine?

Interesi se mijenjaju, kao i zakoni, ali kad bi voda bila temeljno ljudsko pravo svakog građanina, kao što je to sada u Sloveniji – tada ni najbogatiji investitori ne bi mogli izlobirati kupovinu izvora vode u Hrvatskoj.

No jučerašnjim izglasavanjem Zakona o koncesijama legalizirali smo upravo suprotno – da građani nemaju pravo niti znati, a kamoli sudjelovati u procesu koncesioniranja javnih dobara koji osim vode uključuju i pomorsko dobro, plaže, luke, more, željeznice, autoceste, energente… Mi smo bili toliko bahati da smo tražili da nas uključe u procese i osiguraju da možemo sudjelovati u odlukama i nadzoru nad našim dobrima. I dok se ostatak države  zabavljao kome će pripasti komadić našeg mora propustili smo zaustaviti rasprodaju svega što nam je od mora, ali i drugih vrijednih resursa ostalo.

Vjerujete li otočanima ili Ministarstvu?

Mnogo se pisalo na ovu temu i teško je izdvojiti svih, no Goran Vojković za INDEX u izvrsnom osvrtu na proteklu situaciju zapitao nas je:

“Vjerujete li otočanima i ljudima s obale koji su došli prošli tjedan prosvjedovati da se ovaj Zakon još jednom protrese?  Nisu tražili ništa veliko, nisu protiv Zakona, samo žele da se javno rasprave neki članci, na javnom skupu, u razgovoru. Ili vjerujete Ministarstvu financija koje kaže da je sve u redu? Vjerujete Ministarstvu? Vjerujete li onda i u ćup zlata na kraju duge?”

Dodatno je zorno opisao trenutno stanje uma i života nas Hrvata koji ništa iz povijesti izgleda nismo naučili: “Kmet šuti o ozbiljnim stvarima, kao što je to Zakon o koncesijama, sve da se ne bi zamjerio feudalcu. Intimno će podržati i onih nekoliko prosvjednika, ali se neće naći među njima jer što bi gospon načelnik rekao da ih vidi na prosvjedu? A taman bi mu trebalo popraviti cestu do vikendice…” Nismo naučili niti očiglednu činjenicu da smo svi mi sami, individualno krivi i odgovorni za situaciju danas i još gore onu koja čeka naše buduće potomke. Bez preuzimanja odgovornosti i svakog od nas pojedinačno i “metenja ispred svojih vrata” nećemo dugoročno ništa promijeniti.

Jesmo li uopće pročitali Zakon?

Da usput odgovorimo i na brojna pitanja jesmo li sigurni da je ovaj Zakon toliko štetan jer će se pitanje pomorskog i ostalih dobara rješavati drugim Zakonima ponavljamo zašto mislimo da je Zakon trebalo vratiti na treće čitanje i javnu raspravu te ga detaljnije razraditi prije dolaska strvinara i bogatih moćnika na veliku rasprodaju svega zbog čega je Hrvatska to što jest.

Kako piše INDEX sedam je osnovnih razloga zašto je taj zakon toliko poguban i zašto bi trebalo zapamtiti imena ljudi koji su glasali za ovaj zakon kao i one koji su omogućili uništavanje naše budućnosti.

1. Javnost neće biti upoznata s postupkom odabira koncesionara. Nema odredbe o načinu pripreme natječaja a ni o odabiru koncesionara. Štoviše, u povjerenstvima koje dodjeljuju koncesije neće biti predstavnika lokalne zajednice. Županija dodjeljuje koncesiju bez da općine i gradovi imaju pravo glasa. Na to nas obvezuju međunarodni ugovori, ali vlada i dalje inzistira na ovom zakonu.

2. Neće se znati procjene opravdanosti pojedine koncesije
, odnosno zašto se daje koncesija. Iz postupka opet je isključena javnost. Nema ni objave u javnim glasilima. Zakonom se omoguće olako davanje koncesija na pomorskom dobru. Unatoč malverzacijama kojih je dosad itekako bilo, po novom Zakonu o koncesijama nadzor je nedostatan i ide na ruku onima koji će ga provoditi.

3. Nema odredbi koje će onemogućiti koncesionaru da naplaćuje pristup općem dobru.
Odnosno Zakonom se omogućuje da se temeljem najviše ponude odabere koncesionar koji će povisiti cijenu usluge za lokalno stanovništvo ili će mu ograničiti pristup javnom dobru. Za to sada ima uporište u ovom zakonu.

4. Nema odredbe koja bi spriječila dodjeljivanje koncesije tvrtkama koje zapravo financijski stoje loše ili tvrtkama i osobama koji nemaju operativnog kapaciteta da bi ispunile sve odredbe koncesije. Izbačen je i kriterij radnih mjesta i zaštite okoliša, a smanjuje se i iznos garancije plaćanja.

5. Moguće je prvo dobiti koncesiju a onda je založiti da bi osigurala sredstva potrebna za investiciju. Uz već ionako smanjene kriterije te isključenu javnost iz procesa odabira, tako se širom otvaraju vrata za davanje koncesija podobnima.

6. Ugovor o koncesiji može se prebaciti na banke ili neke druge financijske institucije koje su kreditirale koncesionara i upisale založno pravo. Te institucije mogu tu koncesiju prenijeti na treću osobu.

7. Nema definiranog minimalnog roka u kojem se koncesija ne može založiti ili prenijeti na treću osobu. To znači da onaj tko je dobio koncesiju može je isti dan založiti za kredit, pozajmicu ili nešto slično.

 

Popis 77 veličanstvenih uskoro. Pratite nas i dalje 🙂