Jedva smo dočekali da prođe kobna veljača i nastupi sunce. Prvi proljetni vikend je došao, temperature su više od onih što smo mogli čuti na vijestima, a osjećaj koji dobiješ kad izađeš bez jakete van je neprocjenjiv!
.
U tom duhu trebalo bi i učinit’ nešto!
Ovoga puta probijali smo zarasli put od Hripe, koji se nalazi sjevernoj strani otoka. Akciju je organiziralo Društvo za zaštitu prirodne i kulturne baštine otoka Silbe, u subotu 10. ožujka, a pridružili su se i članovi inicijative mladih Silba Vibra i Pokretači sa Silbe.
Naša ekipa: Andrea, Tena, Paula, Eugen, Robi, Đuz, Jurica, Jerry, Andrija i Luka. Naravno, ne zaboravimo one što skupljaju čepere 😀 – Bree, Dona, Lima, Zira i Kron.
Krenuli smo izjutra. U klasičnom tonu otočkog kašnjenja (ovdje vrijeme ne postoji), pet minuta prije dogovorenog sastanka kod crkve Sv. Ivana srkali smo kavu kod Robija. Eugen, organizator i predsjednik Društva, vrlo nas je lako pronašao i pokrenuo ekipu na polazak. ‘Amo ća, amo ća! Di su gradele? Jel iša neko po njih?’
U vrlo zanimljivom omjeru sa krznenim prijateljima, krenuli smo prema mjestu sastanka.
.
.
Ima li šta bolje od ovog?
Iako smo unaprijed kukali kako ćemo popodne bit na brufenima i lekadolima, energija koju smo skupljali tijekom zime i duh koji je žudio izać iz nas na ovo predivno sunce odradio je sav posao s nevjerojatnom lakoćom. Volimo mi te zajedničke akcije, ima nešto u muci kombiniranoj sa smjehom.
‘Hoćemo li ostavit koje stablo na putu il taracamo od mocire do mocire? – Ma taracaj sve, ha? –Nemoj sve, ostavi koje mlado stablo da čini hlad.’
.
.
Udahni duboko, nisi dugo!
Motorne pile zujale su na sav glas. Ne bi vjerovali, ali taj je zvuk nevjerojatno oslobađajuć. Za nas, ali i za stabla koja ostanu kada se prorijedi gusto granje. Neki su bili pametni pa su nakon par akcija naučili ponijeti čepiće za uši, a neke je bolila glava. Znat će za slijedeći put! 😉
Psi su se motali pod noge, skakali naprijed nazad, malo gunđali pa malo čekali da im baciš štap. Bree i Kron, dva škotska ovčara, nikako nisu mogli skupiti cijelu ekipu na hrpu. Neposlušno smo mi stado ljudi, svatko na svoju stranu!
Oko podne i po smo odmorili. Kruh, pašteta i karlovačko pivo uz ožujsko sunce. Život je lijep, ma miline!
.
.
Vlado i sladoledi
Poslijepodnevno sunce počelo je padati. Trebalo je dovršiti posao, a snage je nestajalo. Lagano smo počinjali klonuti, kad evo susjeda Vlade sa sladoledima. Snjeguljice i Kingovi – za svakog ponešto! Kakav energy boost, kakav pogodak! Zahvalili smo Vladi kojem i ovim putem zahvaljujemo na prelijepoj gesti, pojeli sladolede i s lakoćom završili posao.
Ima nešto u toj kombinaciji društva u prirodi. Pa nije nizašto predmet u školi – priroda i društvo?! Život u gradu odvojio nas je od samih sebe i svojih bližnjih. Svatko zuri u svoj ekran, užurbano putuje na posao, u školu..
.
Vidimo se na idućoj akciji! 😉
Zato je tu naš otok! Sunčano vrijeme kreće i svaki će nas vikend biti sve više. Radne akcije su krenule na sve strane, polako izviruju zimski stanovnici u prelijepe zelene vrtove i beskrajno plavo more. Sunce nas časti svakim danom sve više, a mi u tom uživamo. Šuma je prodisala, a s njom i mi. Vidimo se na idućoj akciji!
__________
Autorica: Paula Bolfan
Fotografija: Velid Jakupović
