Sestrunj postao “obećana zemlja” Zagrepčaninu Fredu Busiji

Sestrunj postao “obećana zemlja” Zagrepčaninu Fredu Busiji

Objavio: Pokret otoka 2020 - 30.12.2016.
Kada je prije deset godina zbog ljubavi iz Zagreba doselio u Zadar, ni slutio nije da će „obećanu zemlju“ pronaći na gotovo napuštenom otoku. Za  iskusnog špeditera, carinskog deklaranta  Frederika Freda Busiju, u Zadru posla nije bilo, unatoč obećanjima kolega iz struke da će „sve ići glatko“.
– Posla jednostavno nije bilo i tada je počela moja agonija. Imao sam 31 godinu radnog staža, a u deset godina života u Zadru, radio sam možda samo godinu i pol regularno, s prijavom, sve ostalo na crno, prisjeća se gospodin Fred, „novopečeni“ bodul, trgovac u malom mjesnom dućanu na otoku Sestrunju.
Sa svojom životnom partnericom Neirom Božanić, rođenom Zadrankom, potkraj srpnja doselio je na Sestrunj i  započeo posve nov život. Iako je otok oduvijek imao trgovinu i poštu, a u zlatna vremena i „popa i likara i učitelja“, mjesecima se  po kruh jednom tjedno odlazilo u Zadar ili u „obližnje“ Muline na Ugljanu ili se čekao petak da vikendaši s ispunjenim narudžbama stignu na otok. Natječaj za radno mjesto trgovca na Sestrunju bio je kontinuirano otvoren jer nitko od tisuća nezaposlenih u Hrvatskoj nije želio doći živjeti i raditi na mali otok. Zbog stalnog posla i osiguranog dvosobnog stana!
Ta je prilika, očito, čekala 61-godišnjeg Zagrepčanina Freda jer on ni na trenutak nije dvojio hoće li je prihvatiti ili ne.
– Jedna ženina prijateljica rekla nam je kako na Sestrunju traže radnika za rad u trgovini i pitala nas bismo li se odselili. Na prvu sam pristao jer je posao stalan i dalje od toga nisam želio razmišljati, a kako je supruga u mirovini i bez obaveza, tako mi je odluku bilo još lakše donijeti. Javio sam se na natječaj i kad sam su mi rekli da sam primljen, završio sam brzinsku obuku za trgovca jer se prije nikad nisam bavio trgovinom. Na otok smo stigli potkraj srpnja i odmah sam počeo raditi, priča gospodin Fred, koji se u proteklih pet mjeseci potpuno udomaćio u bodulima i više ni ne pomišlja na povratak na kopno.
Prva dva mjeseca živjeli su u unajmljenom apartmanu, a sredinom listopada preselili u dvosobni stan u staroj školskoj zgradi koji je uredila Općina Preko. Nikad prije nije bio na Sestrunju iako je s prijateljima iz Zagreba često rekreativno ribario u okolici Sestrunja, Rivnja, Ugljana…
Gospođa Neira, pak, kaže kako su joj se ispunili mladenački snovi u kojima je maštala o životu na svjetioniku.
– Na Sestrunju nema svjetionika, ali cijeli otok za mene je poput jednog velikog svjetionika. Uživam u miru, bavim se crtanjem i slikanjem, izrađujem razne ukrase od grančica crnike ili masline, svijećnjake, suvenire, šećem… Grad mi ne nedostaje, ali radujem se posjetima prijatelja i rođaka, dodaje.
Za našega posjeta na otoku je bilo 11 stanovnika! Taj broj varira, od vikenda do vikenda, od blagdana do blagdana. Nekad ih je, tvrdi Fred, 19, nekad 25, 30. Sve ovisi o vremenu, obvezama na otoku i kopnu, zdravstvenom stanju…
– Prije 30-ak godina rekao sam da ću kad-tad živjeti na moru, i to u Zadru ili okolici jer sam ljeta, godišnje odmore uvijek provodio na tome području. Volio sam obilaziti otoke i uvijek me smetalo koliko su zapostavljeni i zaboravljeni. A to mi i danas smeta i zato se divim vlasniku tvrtke “Sonik” koja na Sestrunju ima trgovinu jer ovaj dućan nije rentabilan, ali od životne je važnosti za ovo malo ljudi. Što je danas otok? Mjesto na kojemu žive samo starci! Mladi ne dolaze, nema nikakve zanimacije, zabave, aktivnosti… Ali meni je lijepo! Svi su me prihvatili i osjećam se kao da sam oduvijek tu. Već sam počeo govoriti: „Mi Sestrunjci!“, kaže kroz smijeh.
U novoj sredini ništa ga nije ni iznenadilo ni razočaralo. Znao je što je otok i da će njegova trgovina biti središte svih zbivanja. Obiteljsko okupljalište, mjesto razgovora, smijeha, tuge, plača, ljutnje, svađa, veselja…
– Trgovina je sve, cijeli društveni život otoka odvija se u ovih nekoliko kvadrata. I u susjednoj prostoriji  za umirovljenike s TV-om, aparatom za pikadom, stolovima za kartanje i šah. Tom i takvom životu prilagođeno je i radno vrijeme trgovine od 9 do 13 i navečer od 18 do 21 sat, a ja sam se potpuno prilagodio njima i nije mi teško odnijeti namirnice nekome na kućni prag ako znam da je bolestan ili invalid. Zapravo se divim tim starim ljudima koji su ustrajali i opstali na otoku bez trgovine, liječnika i svih onih pogodnosti koje uživaju ljudi na kopnu, govori Fred dok istodobno prima telefonske narudžbe za kruh koji na otok dolazi dvaput – srijedom i subotom!!!
U toj novootkrivenoj idili ipak postoje stvari koje ga smetaju – televizijski programi ne mogu se normalno gledati jer ih ometaju talijanski kanali, a bežična internetska veza postoji samo na papiru. Zato će za sljedećeg posjeta gradu jedna od prvih stvari biti potpisivanje novog ugovora s operaterom i prelazak na staru dobru „žicu“.
   img_4144_1200x800