Sandra Vlašić: ”Oda za mačka i Grad”

Sandra Vlašić: ”Oda za mačka i Grad”

Objavio: Paula Bolfan - 04.08.2019.

Mačak leži na parketu pod sekreterom u kutu sobe. Gledam ga, ne diram ga. Sviđa mi se. Nema uši, neobičan je, rijedak. Mogao bi biti pasmina fold.

Žmirnem, žmirne mi nazad. Ljuti se? Ne ljuti se. Pogledom prati autiće kojima se igramo na podu. Ode, vrati se. Ne diram ga, spava danima. Žmirne, opet ode, nema ga, pa se dođe pozdravit, vrati se, ode, prošeće. Godinama.
.

Taj mačak živi u Gradu. Kamen je gladak i sjajan, Grad je vrel. Hodam.

Obožavam lijeno vući korake u ljetnim šlapama, slušati taj hrapavo-šuštavi ljetni zvuk. Mnoštva šapa, šlapa, nogu, mnoštva se vuku vrućim Gradom. Pojedu sladoled, sjednu na skale, frknu brkom. Poviše glava i krovova lete piljci-lastići, brži su od muha. Love se, vrište, nadglasavaju s malim bebama dok ih mačak prati pogledom. Stoljećima.

A ljudi su postali divlji. Nisu bili takvi kada su se ovdje nastanili i podigli taj bijeli kameni Grad. U maloj luci ljuljali su se drveni brodovi i jedra, njih stotinu i sedamdeset. Sve je bilo divno. Trgovalo se, putovalo se karakama. Stigao je i Armenac, svetac, kažu da je spasio Grad od Mlečana. Grad je stasao, postao je zlatan i moćan. Sagradili su zidine i tvrđave, kule i tajne prolaze, tunele, lukobrane, apoteke, lazarete, carinarnice i još zidina, debelih zidina. Libertas!

Divan bi mogao biti taj Grad i danas, samo da su ljudi divni. Ali nisu. Ulaznica trideset eura. Trenta dolari. Dvjesta dvadeset kuna. Entrance tickets. Biglieti. Vstopnice. Platit molim! Plaćaju se pogledi, uzdasi, kreveti, prozori, zalogaji. Kamen gubi sjaj, guši se ljudima, gaze ga nogama, stišće se, grbi se. Sve teže diše. Mačak lijeno leži na zidu i sunča se.
.

A ja, ja obožavam pobjeći od sve te zgužvane guste mase kroz svježinu tunela, pod debeli hlad crnog bora i skočiti u kristalno plavo.

Ili prijeći barkom preko, na ravne stijene otočića. Ili do izvora rijeke gdje gnjave komarci i plivaju patke, uvijek je nekoliko stupnjeva svježije i fin je zrak. Otići starim putem do ostataka male crkvice kroz koju su nekada davno trgovci ulazili u Grad. Noću, za velikog mjeseca, pogled je odande divan, pun.

Gledam. Gleda i Armenac, starac-svetac duge brade što i dalje drži Grad na dlanu. Iz očiju mu lipti, ne može im više pomoći. Nedjeljom kleče i križaju se u prvom redu pred oltarom, a sve druge dane lažu i kradu, gone stare i nemoćne iz domova i dave mačiće na dnu mora. Plače sveti starac kao malo dijete. Matematika, astronomija i fizika, nestale su. Nestali su pjesnici i trubaduri, drame i komedije. Što nekad bi nahvao, sad je nazbilj. Farse i lažni diplomati, umjetne trepavice i silikonske sise. Plešu oko šipke u klubu stare tvrđave, bubnja tehno i turbo folk. Gomila šmrče amfetamine, prži tijela premazana uljem ispod baldahina. Tijela puna brendova, tetovaža i znamenja bez pravog značenja. To zovu zabavom. A učena pravovjerna gospoda što prave se fina viču Tezoro! Tezoro!
.

A ja bježim. Obožavam pobjeći na sendvič u staru Školu što se još ne predaje. U pogači sir iz ulja, pršut i bevanda.

Mačak sjedi na skalama i čeka svoj mrs za brk. Volim sjesti na podnožje spomenika na Poljani i promatrati, slušati zvukove još ono malo Staroga Grada. Popeti se magarećim putem gore u brdo. Obožavam pobjeći u ljetno kino, sa škripavog stolca gledati film dok mačke pod balkonom glasno vode ljubav. Zaboravim da su Grad rastalili pohlepom, pretvorili u smrdljivu kantu punu pregorjelog ulja od patagonijskih liganja i gumenih ćevapa. Cijevi podno kamena pune su skorene masti.

Hodam. Ulicama se lijepi vonj lošeg alkohola, vuče se smrad, zuje klima uređaji jer svaki je dan sve vreliji od sunca, vrije od trke za profitom. Ne miriše roba što se suši na štrikovima poviše glava i prozora. Nema bijelih oleandara, bogumila prodorne lila boje i raščupanih palmica na skalama. Posvuda stolci, novci, šankovi, pjati. Plati pa sjedi, plati pa jedi. Po ulicama pužu, p’jani se lijepe za kamen pun fleka, boginjav od čikova. Lijepe se za novac. Srednji vijek.

Zmije izlaze iz šahtova i idu u pekarnicu po kruh. Kanalizacija se izljeva po luci, brodovi veći od Grada ispuštaju svoja sranja ljudima pred funjestre. U uvali su izlili beton na obalu, posjekli stare platane, sve blješti, zasljepljuje novom bolesnom bjelinom. Stari ljudi više ne izlaze, skupo im je, umorni su, ne igraju šah u sjeni. Nema hlada. Šah-mat. Crna kraljica zatukla je mačka pasmine fold. Tražim ga Gradom, tražim u sobi na parketu pod sekreterom, nema ga.
Ubili su Boga u njemu. Zatukli ga. Nije im bilo dosta. Stara grezina zamahnula je ašovom ravno prema bubrezima, glavi, sasula mu zube. Mačak je mrtav, živio Grad na aparatima. Zidine još stoje i glume. Možda i preživi.

___________
Autorica: Sandra Vlašić
Naslovna fotografija:Sofia Iivarinen from Pixabay