Rab – Vitomir Maričić otkriva kako je ostvario dječački san i dopedalirao do otoka Jabuke

Rab – Vitomir Maričić otkriva kako je ostvario dječački san i dopedalirao do otoka Jabuke

Objavio: Marta Stupin - 24.02.2018.

Nakon što je u Rijeci sredinom veljače premijerno predstavljen dokumentarac “Želja” koji prati put Vitomira Maričića i Vedrana Vukića pedalinom iz Splita do Jabuke, poželjeli smo “zaroniti” još dublje u tu ekspediciju. Kako je jedna luda dječačka želja postala stvarnost i kako je sve istodobno krenulo krivo, ali i baš onako kako treba, pročitajte u nastavku.

S Vitomirom (33), koji trenutno živi na Rabu, imali smo prilike razgovarati u studenom 2017. godine (pogledaj ovdje) nakon njegovog povratka s Himalaje.  Tamo su on i Lidija Lijić srušili svjetski rekord u zaronu na dah ispod leda, na nadmorskoj visini od 5000 metara.

Putevi su nam se ponovo ukrstili i ove godine a ovog je puta povod nedavna premijera dokumentarnog filma „Želja“. Film prati njegovu ne tako davnu ekspediciju na jedan od najudaljenijijih otoka – Jabuku i to pedalinom od Splita.

.

Plakat filma “Želja”

.
Bilo bi svakako nepravedno ne istaknuti i njegovog suborca u tom pothvatu, Vedrana Vukića. U dvoje je uvijek lakše, zar ne? Ili bismo mogli reći u četvero, pošto su ih pratile snimateljice Tamara Dugandžija i Petra Mrša. Petra je režirala i četrdesetominutni dokumentarac, koji je ujedno i njen debitanski film.

4

Film dijeli strukturu s njezinim radovima u mediju fotografije kada bilježi autentične reakcije unutar namjerno izazvanih novih situacija. Tako su u „Želji“ zabilježene reakcije, odnosi i preokreti, potaknuti zahvaljujući okolnostima ekspedicije koju su osmislili Vitomir i Vedran.

.Iako je od njihovog putovanja prošlo gotovo četiri godine, želja da se vidi „Želja“ ispunila je 12. veljače prepuno Art-kino u Rijeci gdje se tražila ulaznica više.

.

Za početak, kakvi su dojmovi s premijere?

– Dobri, popunjeno kino je uvijek dobar znak. Drago mi je da su se ljudi odazvali i nadam se da im se svidjelo.

.

Vratimo se sad na tu 2014. godinu. Prije nego što ste uskočili u pedalinu, uputili ste se biciklama iz Rijeke do Splita. Pretpostavljam da je to bio lakši dio?

– Pa fizički je bilo jako teško. Žurili smo, kasnili smo i svakako je bilo teško zbog toga, ali je bilo izvjesnije. Fizički mi je bilo ipak lakše pedalirati u pedalini.

.

Tko je uopće došao na ideju da odpedalirate do Jabuke?

– Meni se učinilo da bi to bilo super zabavno isprobati i ispuniti na taj način želju da vidim Jabuku. Kad sam pronašao pedalinu, trebalo je samo naći partnera.

.

.

.

Na putu do Jabuke vas je trebao pratiti glavni i prateći brod, međutim, oni su odustali. Što vam se u tom trenutku motalo po glavi?

– Pa cijelo vrijeme smo se nadali da ćemo još putem nekog motivirati. Brodovi su trebali biti prevaga između naše ideje da na najgluplji i najzabavniji i najčudniji način dođemo do Jabuke i stvarnosti. Jer kad bi imali prateći brod, čak i u slučaju najgoreg, imali bi džoker kartu da nas vrati u stvarnost i probudi iz sna. Najviše nam je bilo zbog Tamare i Petre koje onda nisu mogle snimati za vrijeme plovidbe. Kad smo došli do Komiže, zadnje točke stvarnosti, još uvijek smo se nadali da ćemo naći neku pratnju što se nije dogodilo. Odlazak u otvoreno more plastičnom pedalinom na četiri dana je prilično nezahvalna odluka.

Ono što su, ipak, uspjeli je dogovoriti brod koji će ih pokupiti na Jabuci i vratiti natrag.

– To je značilo da moramo dva dana manje pedalirati, tj. da imamo rješenje kako se vratiti ako stignemo do Jabuke. Bilo je to ogromno olakšanje, nakon toliko traženja i konačne odluke da ipak idemo.

.

U nekoj etapi svog pedaliranja prema Jabuci naletjeli ste na pomorsku policiju..

– Da, na samom kraju. Više su oni na nas naletjeli, s pedalinom teško naletite na išta.

.

S obzirom da je pedaliranje takvim prijevoznim sredstvom na udaljenosti većoj od 500 metara od obale protuzakonito, kako ste ih uspjeli nagovoriti da vas puste dalje? Jeste li dobili kaznu i nastavili?

-Imali smo užasno puno sreće jer su oni bili iznimno uviđajni i ljubazni, a istovremeno profesionalni. Izvukla nas je puno veća hitnoća koja se upravo dogodila par milja dalje na koju su morali odjuriti, pa su nas pustili s dogovorom da se vrate, međutim mi smo odpedalirali koliko su nas noge nosile.

.

Krije li se neka priča iza izbora upravo roze pedaline, nazvane ”Kocka”?

– Kocka je zbog Udruge Kocka s Raba, koja je bila partner u cijeloj priči, a nekako se i prikladno našlo. Roza je zapravo super boja za ovakav pothvat, ali dogodilo se sasvim slučajno jer sam takvu pedalinu našao za posuditi.

 

Slavno ime ekspedicijskog plovila – Foto: Vitimor M.

.

Vratimo se sad na snimateljice Tamaru i Petru. Gdje su one točno za vrijeme vašeg pedaliranja?

– One se snalaze nekako s prijevozima i skaču s otoka na otok ne bi li nas uhvatili u našim pauzama.

.

Samo putovanje trajale je dva tjedna. U ta dva tjedna koliko ste stanica imali? Koliko bi obično trajalo vrijeme odmora?

– Mislim da smo 4 dana išli do Splita i onda 7 dana do Jabuke. Brač, Hvar, Vis, gdje smo uzeli dan pauze, Brusnik kratko stajanje i Svetac su bile postaje prije Jabuke. Pedalirali smo sve u komadu, kad bi došli do stanice, odmorili bi do drugog dana.

.

Je li na nekom dijelu puta dolazilo do razmirica, nadraženosti, prijetnji odustajanjem?

– Svakako se nekako odnos razvijao, pogotovo između nas u pedalini i njih koje nas prate, jer jednostavno nismo imali isti pogled na sve i očekivanja od projekta i to je zapravo bilo i zanimljivo pratiti i to je upravo neka glavna ideja filma, Petra je htjela pokazati razvoj naših odnosa. Mi u pedalini funkcionirali smo odlično s obzirom na to da je to izlet s dosta stresa.

.

Kako Vitomir napominje, veliki smisao takvih projekata je spoznati još samog sebe…

.

Jer Jabuka ustvari i nije cilj. Često sam koristio pridjev intimna ekspedicija za Jabuku. Danas je sve zapravo istraženo i jako dobro poznato. Neznatne su točke na svijetu u kojima ne postoje egzaktna predviđanja ili dokumentiran materijal o njima. Sjeverni i južni pol i 7 svjetskih vrhova, koji se nazivaju Grand Prix istraživača su u ponudi pustolovnih putničkih agencija i stotine ljudi to upravo sada bukiraju. Istraživanje svijeta postaje suvišno u klasičnom smislu riječi. Postoji adekvatna oprema da se dođe bilo gdje i preživi bilo što. Istraživanje ljudi, s druge strane, ostaje ogromno neizvjesno područje. Sa svih aspekata, mi sami o sebi gotovo ništa ne znamo sigurno.

.

Mala točka u daljini ka putu ostvarivanja cilja – Foto: Vitomir M.

.

Gdje će biti sljedeće prikazivanje filma?

– Računam na projekciju u Rabu, na Krku, Splitu, Zagrebu i Komiži, ali kako vremenski to uskladiti ne znam, u svakom slučaju, pratite FB, na svojoj novoj stranici Vitomir Maričić ću na vrijeme obavijestiti zainteresirane.

.

Spremaš li neku novu egzibiciju? Koje želje su još uvijek na čekanju?

– Želja ima pun kufer, a naći će se vremena za svaku, nadam se. Za sad se vraćam treningu, pa ćemo za dalje vidjeti!

.

Za kraj Vitomir poručuje:

Jabuka je empirijski dokaz da su snovi i dječje ideje mogući te da je realnost smjernica više nego pravilo. Svi imaju svoje želje i svoje Jabuke. Koliko se god činile nemogućim, koliko god bila mala vjerojatnost… One su tu i samim postojanjem potvrđuju opciju vremenske linije u kojoj se materijaliziraju. Želja je početak puta koji će odrediti snaga mašte i želje koja je sve zapošela. Ne zaboravite sanjati.

.

Egzibicije i avanture ovog vrhunskog sportaša kao i veliku fotogaleriju pratite na njegovoj službenoj Facebook stranici.

 

Sretno dalje!

 

__________
Autorica: Marta Stupin
Fotografije: Vitomir Maričić