Od Vitomira Maričića, našeg putnika na kraj svijeta sklonog ekstremnim sportskim izazovima, kojeg zbog njegovih brojnih postignućima i širine sportskih interesa opravdano nazivaju vrhunskim multisportašem, već smo navikli očekivati neočekivano. Pa ipak, to da će u tako kratkom roku, zahvaljujući dijelom i jednoj “cirkuskoj” ozlijedi, potpuno posvećen ronjenju na dah, već na prvom takmičenju ispuniti A normu za ulazak u jednu od najboljih svjetskih reprezentacija u tom sportu – Hrvatsku, ponovno je u potpunosti privuklo našu pažnju i zato smo za portal Rab Danas odlučili doznati nešto više o njegovim ciljevima i očekivanjima.

 

Vitomir Maričić će naime, početkom 10. mjeseca kao član hrvatske ronilačke reprezentacije u Turskoj nastupiti u dubinskom ronjenju na dah. Iako je ovo njegova prva takmičarska godina u ovom sportu, ovo je već drugo natjecanje najvišeg ranga.

VITO: Drago mi je da sam nakon bazenskog EP uspio izboriti nastup i na dubinskom, volio bi paralelno razvijati te dvije grane ronjenja na dah, iako su dosta različite i moderni ronioci se uglavnom odlučuju za pojedinu disciplinu unutar grane.

 

 

Ronjenje na dah je sve popularniji sport, iako spada u jedan od najekstremnijih sportova, a pojava na idućim Olimpijskim igrama govori tome u prilog.

VITO: Svakako postoje rizici, kao i u svakom sportu. Nezgodno je što se greške u ronjenju nekad skupo plaćaju, ali glavni razlog je izbjegavanje ili ne poznavanje pravila ronjenja, tj. needuciranost ljudi koji rone. Tečaj ronjenja na dah je osnova za sigurno ronjenje, a koristan je svima, ne samo roniocima. Unatoč tome, ronjenje je odličan i poseban sport, a uvođenjem praćenja uživo s vodenim dronovima koji prate ronioce postalo je atraktivno i za publiku, te će se svakako još dodatno popularizirati kao olimpijski sport. Naravno, nama sportašima, olimpijada je još jedna dodatna motivacija za trening.

 

Kako to da nema drugih predstavnika iz naše županije u ronjenju na dah?

VITO: Pa ne znam, svakako imamo uvjete, pogotovo za bazenske discipline. Ironično, najviše naših vrhunskih ronioca boravi i trenira u Zagrebu, daleko od mora. Na Kvarneru imamo solidne uvjete i odličan bazen, zbilja bi trebalo biti više kvalitetnih ronioca. Dobro bi mi došlo društvo, he, he.

 

Na otoku možda?

VITO: Pa također, u ljetnim mjesecima, ali i sve do prosinca, s dobrim odijelom da se napraviti super treninge, treba samo volje. I Društva. Ovo je sport gdje je partner izuzetno važan radi sigurnosti na treningu. Ove godine sam uspio par puta odraditi dobar trening, tu moram zahvaliti Ivanu Travašu i Damjanu Ribariću što su uskočili. Ali i u Stinici se često odvija kamp za ronioce, tako da je to tu zbilja praktično.

 

Koliko se razlikuje ronjenje u bazenu i moru? Kakve uopće discipline postoje u ronjenju na dah?

VITO: Pa u najkraćim crtama, bazenske discipline su ili za najduže vrijeme pod vodom, gdje vrhunski ronioci drže dah i preko 10 minuta, ili za najveću udaljenost, pa tako najuspješniji rone i po 300 metara horizontalnou bazenu. U moru, traži se najveća dubina u razno raznim okolnostima i tehnikama, a najekstremnija disciplina ima rekord od 214 metara dubine. Ambijent mora je prilično drugačiji od bazena, pa samo krenuvši od tuda stvari su drugačije. U bazenu nema pritiska dubine, pa je utoliko lakše, ali isto tako, tamo se „ide na nož“, pa su zaroni jako iscrpljujući. Poseban je to sport gdje je mentalna priprema puno važnija od fizičke, koja je svakako preduvjet. Tek kad se proba, može se dobiti pravi dojam o svijetu sporta ispod površine.

 

Reprezentacija Hrvatske je jedna od najuspješnijih na svijetu, kako u podvodnom ribolovu tako i ronjenju na dah.

VITO: Da, naše su selekcije zbilja u samom vrhu tog sporta. Možemo istaknuti Lidiju Lijić i Gorana Čolaka kao najtrofejnije natjecatelje, ne samo u hrvatskoj već i u svjetskim razmjerima unatrag 10 godina, međutim tu je još cijela ekipa osvajača medalja na najvažnijim natjecanjima i s pravom se možemo, uz recimo Italiju i Francusku, smatrati ronilačkom velesilom. Doduše malo bi tko to zaključio kad vidi naše same sportaše pokraj stručnog stožera, masera, terapeuta, trenera, izbornika i drugog osoblja neke druge reprezentacije, he, he, he.

 

Kako je počela veza s ronjenjem na dah, bili ste uspješni u dizanju utega i nekim drugim, recimo tako, normalnim, sportovima, dok će vas na otoku najviše prepoznati možda kao penjača i trenera u Kocki?

VITO: Pa ronio sam iz ljubavi neke prema moru i ronjenju čim sam naučio plivati. Što su mi više govorili da ne smijem roniti, ja sam više ronio. Kasnije sam krenuo malo istraživati taj sport, a kada je došlo vrijeme za konkretnije treninge negdje u srednjoj školi, što zbog rehabilitacije od ozljede, što zbog nepraktičnosti i ne imanja partnera za trening, odustao sam od toga. Tako i tako sam imao hrpu drugih sportskih ideja. A onda sam dok smo boravili na Novom Zelandu dobio priliku pokušati srušiti rekord zarona ispod leda i malo krenuo s pripremama, prisjetio se koliko mi je lijepo ispod površine i trenirao lagano kad bi stigao. Nova ozljeda na treningu u cirkusu, ovaj put me potpuno vratila u vodu jer je to bio najmanje stresan sport za ozljedu tetive. I tako je došlo moje prvo takmičenje, državno prvenstvo, gdje sam odmah ispunio A normu za reprezentaciju. Što zbog ozljede, što zbog vremena i prioriteta, penjanje i drugi sportovi su malo pali u drugi plan.

 

 

Reakcije okoline na novi ekstremni sport? Pod okolinom, konkretnije mislimo Kristine?

VITO:Pa ne mogu reci da je oduševljena sad novim ekstremnim sportom, pogotovo ovaj gdje su i takmičenja dosta nedostupna, pa čak i na treningu se „ne vidi“ ronilac dok roni i shvaćam da tu postoji određena briga. Neovisno o tome, kao i u svemu ona je tu najveća podrška bez koje bi sve bilo puno teže krenuo u ovu priču. Imam sreću i znam da uvijek mogu računati na tu podršku. A vjerujem da će s vremenom prihvatiti i da to to dosta siguran sport, ako se ronilac zadržava u granicama sigurnosti, što ja svakako namjeravam.

 

Nedavno smo čitali o rušenjima rekorda u ronjenju na dah ispod leda. Teško je zamisliti ekstremniju disciplinu. Kakvo je to iskustvo?

VITO: Roniti ispod leda je ispalo ugodnije nego sam mislio, čak je i temperatura unutar odijela ugodna, ograničenje stvaraju prsti na rukama i nogama, za njih nismo imali kvalitetnije neoprensko rješenje. Drugačiji ambijent svakako, ali ronjenje na dah se najvećim dijelom odvija u samom roniocu, tako da je to bio poznat teren. Što se tiče neke ekstremnosti, obično što je pothvat potencijalno opasniji, to je više ekstra pažnje dano sigurnosti, pa to na kraju ispadne još i najsigurnije. U našem slučaju, zbog propusta organizatora nismo imali sigurnosnih ronioca i imali smo niz drugih ograničenja, tako da je zbilja bilo malo ekstremno, ali sam ambijent i osjećaj pod ledom je nešto što bi svakako doživio ponovo. Samo, ovaj put uz svu potrebnu sigurnost.

 

Kako probati ili početi roniti na dah?

VITO: Vjerujem da su svi koji su s mora bar pokušali zaroniti ispod površine, bilo za ribom, školjkom ili da istraže sebe i dubinu. Tako sve počne, a kasnijom nadogradnjom, upoznaje se sportski svijet ronjenja, tehnike disanja, relaksacije, suhog treninga, fokusa, plivanja, kretanja kroz vodu horizontalno, vertikalno… Iznimno zanimljiv i fizički i mentalno zahtjevan sport, za koji godine nisu preduvjet i u kojem svatko može uživati. Samo, svakako svima preporučam kvalitetan tečaj, kako bi znali istraživati u granicama sigurnosti. Vještine priprema koje su u ronjenju vrlo naglašene, iznimno su korisne i u drugim sportovima, ali i životu općenito, svima dođe dobro naučiti disati i opuštati se.

 

Tečajevi se mogu odraditi tu?

VITO: Pa naravno, mogu praktički bilo gdje. Mogu biti pravi tečajevi gdje se dobiva certifikat ili samo radionice gdje ljudi nauče osnovne principe, a ronioci koji su vični vještini usavrše neki segment ili nauče neki detalj koji im može omogućiti dublje, duže i sigurnije ronjenje.