RAB – Intervju s Vitomirom Maričićem, rekorderom s Himalaje

Objavio: Pokret Otoka - 30.11.2017.

Tridesetdvogodišnjeg Vitomira teško ćete uloviti na jednom mjestu duže vrijeme. Iako je trenutno stacioniran na otoku Rabu, svako malo se uputi u novu pustolovinu po svijetu, a najdraže mu je spojiti sport i putovanje u jedno.

Dok se neki groze zime i hladnoće, Riječaninu Vitomiru Maričiću, a i Splićanki Lidiji Lijić ono predstavlja pravi izazov. Ovo dvoje Neustrašivih, zaputilo se u studenom u nepalsku pokrajinu Manang na Himalaji s jednim ciljem – rušenjem svjetskog rekorda u ronjenju na dah u hladnom jezeru. I uspjeli su u tome! Kako napominje Vitomir: “Hladnoća jezera nije toliko bitna koliko je visina. Radi se o rekordu na nadmorskoj visini od 5000 m. Dodaj oduzmi par stotica gore-dolje, ali tako negdje je ciljana visina.”

Lidija, inače svjetska i europska prvakinja u zaronu na dah, postavila je rekord u ženskoj kategoriji s vremenom 2:21, dok je Maričić zaronio na 3:28 minuta što je čak 1:28 duže od prethodnog rekorda na spomenutoj visini gdje se gledalo trajanje zarona. Ovaj veliki uspjeh bio je povod da napravimo intervju s Vitomirom i saznamo koliko lud trebaš biti da se uputiš u tako nešto i skočiš u jezero u kojem je svega 2 C° i na tolikoj nadmorskoj visini na kojoj ima tek 10% koncentracije kisika za razliku od uobičajenih 21%.

 

 

Pa koliko lud trebaš biti?

– To je zbilja relativan pojam, ta ludost. Meni je ludo da ljudi na otoku, kad je već kontekst takav, mogu toliko kukati o tome kako je grozno na otoku i nema ničeg, a istovremeno se ne uloviti nečeg i ne promijeniti ništa iako, realno, otok pruža fantastične uvjete za svašta. Ali dobro, svatko ima svoju ludost i na kraju, svi smo mi tu ludi. Ja smatram da ima puno luđih stvari koje sam radio. Recimo ekspedicija kojom sam išao pedalinom od Splita do Jabuke je puno opasnija i luđa u mojem mjerilu. Kod organizacije ovakve ekspedicije gledam da su svi uvijek maksimalno sigurni i da se pozitivan rezultat može anticipirati u visokoj vjerojatnosti. Vjerojatno je veći rizik voziti se po gradu nego ovo što smo mi izveli. Ali, naravno, znamo svoje mogućnosti i zato se osjećamo sigurni tamo gdje bi možda drugi bili u neposrednoj opasnosti.

Ronjenje na dah u tako hladnom  jezeru i na tolikoj nadmorskoj visini, zasigurno zahtjeva ozbiljne pripreme. Kako su one izgledale i koliko su trajale?

– Nije bilo vremena ni novaca za pripreme. Standardni trening za natjecanja u ronjenju na dah priprema nas na daleko veće napore, tako da je ovo bio godišnji na neki sportski način. Što se tiče hodanja po brdima, tu se moglo pripremiti da je bilo vremena, ali i to se na kraju svodi samo na volju, koje nije nedostajalo.

Bez obzira na kvalitetu i kvantitetu priprema, takav pothvat svakako vuče rizike sa sobom.  Nije te strah visinske bolesti kod koje su najosjetljiviji mozak i pluća i na koju navodno ne možeš razviti toleranciju?

– Tako je, ne može se garantirati izostanak visinske u nekim okolnostima, ali se zato mogu mijenjati okolnosti. Visinska je bolest gotovo uvijek rezultat nerealnih očekivanja, neispravne motivacije i neiskustva. Vodio sam dosta ekspedicija na puno više vrhove i nikad nismo dozvolili da dođemo u opasnu zonu upravo zato što smo bili pažljivi i spremni. Tako da u našem slučaju, straha od visine u klasičnom smislu nije bilo. A imali smo i doktora sa sobom u slučaju da kod samog zarona nešto krene neočekivano.

Koliko godina se već baviš ovim? Zašto baš ronjenje na dah?

– U sportu na ovaj ili onaj način sam od kad pamtim. Ronjenje na dah mi je ljubav iz mladosti, a zadnjih godinu sam se malo više tome posvetio. Sport je vrlo kompleksan i mentalan, kao i priprema i to mi dobro leži i zadržava mi interes. Ima tu ravnotežu opuštenosti i adrenalina koja mi odgovara za sad.

I ti i Lidija ste hrvatski reprezentativci u ronjenju na dah. U ožujku ove godine u Austriji postavili ste prvi rekord u ronjenju na dah ispod leda u tandemu s perajama na duljinu 50 metara.  Je li tandemski zaron kompliciraniji od solo zarona?

– To je bio prvi i jedini pokušaj, organizator je kasnio nekih 5 sati sa svim i nismo stigli ni probati praktički. Dosta je kompleksnije jer treba sinkronizirati pripremu, zaron, brzinu i izron, što inače ne bi baš jednostavno bilo, a ispod leda je samo još gore. U našem slučaju, teren i sigurnost su bili stvarno loše posloženi i to je recimo nešto što je trebalo biti jako sigurno, a ispalo je dosta ludo. Srećom, naše iskustvo i mogućnosti nam daju dovoljno prostora za improvizaciju, pa smo to odradili najsigurnije što se s naše strane moglo.

 

Kako se Hrvatska odnosi prema svojim reprezentativcima u jednom tako, usuđujemo se reći, nepopularnom sportu?

– Rekao bih da je potencijal sporta zapravo ogroman. Mediji i sponzori dosta vole sport koji je zanimljiv za vidjeti i ima tu nesvakidašnju atmosferu. Plus, naša reprezentacija je možda čak najuspješnija na svijetu, a naš Čolak je jedan od najvećih ronioca svih vremena. Loše je što sve to treba ići kroz savez, a tu se dolazi do klasične hrvatske priče, gdje savez djeluje protiv sporta umjesto obrnuto. Nažalost to je jedno političko tijelo koje tako i funkcionira i dok tu nema truda u pravom smjeru, ne možemo očekivati da postoji nešto veći interes drugdje. Sportaši su na žalost ovisni o savezu i tu se malo toga može promijeniti.

 Jeste li uopće dobili podršku saveza ili se najviše oslanjate na pokrovitelje koje sami pronalazite?

– Podršku saveza imamo samo za ono što su na neki način dužni jer dobivaju financije za to, a to su natjecanja. I to je ok, kad bi to zbilja bilo kako treba, bilo bi dovoljno. Savez bi trebao odraditi i PR, naći sponzore reprezentacije, pomoći oko kategorizacija, birokracije, pratiti natječaje i projekte, organizirati događanja, natjecanja, promovirati sport, a to uglavnom izostaje. Nama ostaje da sve to radimo kako bi platili natjecanja, putne troškove i tako dalje. Klubovi se tu uvijek ubace da pomognu kod troškova za velika natjecanja i to spasi stvar, pa ipak odemo na minimum natjecanja, odnosno na europska i svjetska. Ne može se baš napredovati s jednim natjecanjem u sezoni, ali to je realnost trenutno i sve osim toga plaćamo sami ili tražimo sponzore.

Pretpostavljam s obzirom na gore navedeno da se od toga ne može živjeti?

Ne, u ovim okolnostima, ne.

 

 

Iza tebe je niz pothvata od penjanja na najveće planinske vrhove, put oko svijeta do ekspedicije na Jabuku gdje ste ti i prijatelj Vedran Vukić prešli put biciklima od Rijeke do Splita te zatim sjeli u ružičastu pedalinu s kojom ste dopedalirali sve do Jabuke. Što te točno goni na takve ludosti?

– Pa nisu ‘ludosti’ kako sam ranije rekao. Ja samo malo drugačije gledam na sve to. Putovanja i sport su nešto u čemu uživam, pa je logično da to spojim ponekad.

Ovaj hrvatski vrhunski multi-sportaš inače je diplomirani informatičar i diplomirani trener kondicijskih priprema koji kad ne luta po svijetu i ruši rekorde, živi na Rabu s kojeg mu je mama, a tata mu je s Krka.

– Reklo bi se na Kvarneru da je teško moguća gora kombinacija. Ako još dodamo da je nona s Grobnika.. Ja sam krenuo iz najtvrđih korijena pa je sve što radim samo pozitivno.

 

Upravo na Rabu u Stinici često se odvija se i kamp za ronioce, a ipak najviše ronioca trenira upravo u Zagrebu. Kako to?

– Jednostavno je tamo najviše mladih ljudi zainteresiranih za sport, pa tako onda u postotku i najviše ronioca. Ronilac će većinu sezone provesti u bazenu, a Zagreb ih opet ima najviše, pa je nekako i logično da je to tako.

Kakav je život na otoku?

– Pa dobar, ljudi vole ići na otoke, idu tamo na godišnji jer im je lijepo, ne jer je ružno. Otok nudi puno mogućnosti i ima klimu kojoj je teško konkurirati.

Pretpostavljam da uz sve tvoje hobije i interese ni zime nisu teške?

 – Zima je najbolji dio godine na otoku. Nema gužvi, nema problema, sve ide brzo i glatko, imaš otok za sebe. Predivno. Ako nekad negdje imaš vremena za sebe i svoje radosti, to je onda neka zima na otoku. Ako ne znaš što sa sobom, tu ti nije kriv otok, niti ti on može pomoći. Ja dosta vremena provodim i izvan otoka, otok nije zatvor. Uvijek se rado vratim jer je klima super, mirisi, vidici, jednostavnost života i lakoća svega što ti padne na pamet.

Na Rabu radiš kao trener u udruzi za djecu i mlade „Kocka“. Možeš li nam reći nešto više o tome?

– Kocka je jedan fantastičan primjer kako se može stvoriti sadržaj, mijenjati sredina i biti proaktivan, a sve na volonterskoj osnovi. Ja vodim penjanje za djecu. Opremili smo dvoranu boulderom i raznim drugim sadržajima, pa imamo i gimnastiku i ples, možemo tu biti slobodni raditi što volimo. Takva dvorana nije jeftina, ali opremili smo je uglavnom kroz projekte, fondove i slično, dakle može se. Otok je tu još bolji jer je od posebne državne skrbi. U Kocki imamo još i jezike, art radionice, kreativne, knjižnicu, hrpu ad hoc akcija i organizacija i stotine djece uključene u programe i to besplatno. U principu Kocka omogućava da ljudi ostvare svoje želje, oplemene svoje vrijeme i poboljšaju mogućnosti za slobodno vrijeme klinaca na otoku. To je dokaz da je samo potrebno krenuti od sebe i napraviti nešto umjesto kukati kako nema ničeg. Sve ima naravno prednosti i mane, a ako sam već na otoku, onda ću obratiti pažnju na prednosti.

 

 

Kako su te djeca dočekala nakon povratka s Himalaje?

Pa nisu još, jer nismo još imali trening, tek sam stigao.

Ekspedicija „Himalaja 2017“ zabilježena je i kamerama iza kojih su bili Vitomir i snimatelj Vladimir Šoić. Zanimanje je pokazao i Discovery Channel. Hoće li nešto biti od toga?

Poslali smo im materijale pa se nadamo da ćemo dobiti neku priliku i da se emitiramo tamo.

Čestitamo još jednom i puno uspjeha u budućnosti!

Vitomirove poduhvate pratite na Facebook stranici ekspedicija.net

Autorica: Marta Stupin
Foto: Vitomir Maričić/ Lidija Lijić / Vladimir Šoić/ ekspedicija.net

 

 

 

Tagovi: ,