PRVIĆ – Priča Vesne Kesić: ”Naš Krešo, ili o jednoj smrti na otoku.”

PRVIĆ – Priča Vesne Kesić: ”Naš Krešo, ili o jednoj smrti na otoku.”

Objavio: Paula Bolfan - 04.05.2018.

Na Otoku je umro Čovjek. Veliko početno slovo „Č“ ne pišem zbog alegorijskog naglašavanja ljudske veličine tog čovjeka. Upravo obrnuto.

O tom smo Čovjeku malo što znali, odnosno ništa što smo znali nije bilo provjerljivo, a pokazat će se ni točno, osim puke činjenice da je bio čovjek.

Priča „Naš Krešo“ objavljena je prvi puta na Trećem programu Hrvatskog radija u emisiji urednice Irene Matijašević, „Riječi i riječi“, 1.3. 2018. godine.
.

Na otoku je živio i radio kao „bauštelac“ već petnaestak godina.

Na Otoku uvijek ima desetak bauštelaca, rade za nadnicu kod lokalnih poduzetnika, građevinara. Poneki među njima ponekad pronađu vlastitu gažu i ugovore posao izravno s “investitorom”, s nekim tko gradi ili preuređuje staru otočku kuću u vikendicu. Koliko mi je poznato, ni u prvom ni u drugom slučaju nemaju nikakav ugovor, nemaju ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje. Većina njih dolaze i odlazi nakon sezone građevinskih radova, neki ostaju.

Ostaju i preko ljeta, kad građevinski radovi stanu. Tada se snalaze tako da otočanima i vikendašima rade nešto po kućama, popravljaju kvarove, prenose teži teret. Prevoze i mrtvace kad ih brodom dovezu u selo na pokop. Onda se obuku u crno i glume (xxxxx). Jednom je prigodom u žalobnoj povorci na rivi odjednom zavladao nemir, mrmorenje, žene su nešto mahale, tiho dovikivale. Naši su multitasking bauštelci krivo usmjerili pokojnika kojeg je trebao na onim visokim kolicima odgurati do groblja. Noge moraju biti prema naprijed.

Kad ne rade, zajedno s ljetnim sezonskim osobljem, otočanima i otočkim gostima pijuckaju kave i pivo.
.

Čovjek o kojem je ova priča zvao se je Krešo. Točnije rečeno, zvali smo ga Krešo. Krešo je ostao.

Ne zna se točno kad je došao na Otok, neki govore 2003. ili 2004., a možda tek 2009. Ja pouzdano znam da sam ga upoznala u svibnju 2004. kad sam za 1. maj skoknula na otok da vidim kako teku radovi u kamenoj kući koju sam kupila ljeto prije. Bilo je hladno, a kad je hladno, kamene kuće su još hladnije, kao što se ljeti, na vrućini, nikada potpuno ne zagriju.

U kupaonici koju je trebalo preurediti sve je bilo razrovano, ni jedan posao doveden do kraja, a i ono što je bilo urađeno nije bilo u skladu s dogovorenim. Kupanica je izgledala kao neka minijaturna spilja. Kapalo je odasvuda, ali nije bilo tekuće vode. Čovjek kojeg sam zatekla u kupaonici uvjeravao me da on sa svim tim ništa nema, on tu samo radi. Na kraju je ipak odvrnuo neki ventil i ledena voda potekla je ravno iz ogoljene cijevi na pod, lavaboa još nije bilo. Izašla sam gotovo tresući se od užasa i otišla na dugu šetnju preko brda, da se smirim. Bila je to moja prva investicija i prvo iskustvo s građevinskim radovima i njihovim izvođačima.
.

.
Tek ću kasnije, za dvije- tri godine shvatiti da takve situacije dolaze s otočkim teritorijem.

Ništa osobno, jedino su pare slučajno bile moje i slučajno ću baš ja morati provesti noć u ledenoj kući, u kupaonici koju se ne može koristiti. Kao ni kuhinju, a restorani u to doba godine još ne rade. Kad sam se vratila, u kući više nije bilo nikoga.

Na ljeto, kad sam ponovo stigla na otok, kupaonica se činila upotrebljivom. Bila je obložena sa tri vrste pločica (danas ih ima i više) i najneurednijim fugama koja sam ikad vidjela, umjesto tuš kade dobila sam minijaturnu ležeću kadu u koju se jedva ulazi, umjesto malog bojlera jedan od 80 litara, ali bila je upotrebljiva i bilo je tople vode. Na izgled.

Nakon par dana zadesila me noćna mora svakog vlasnika vikendice. Iz sifona na podu voda je izlazila, umjesto da otječe. Na kraju je bilo toliko vode da se prelijevala u kuhinju, nekadašnju konobu. Dva sam dana gacala po izljevima iz kanalizacije i panično jurila po otoku tražeći pomoć i savjete što da radim.
.

Rekli su mi da potražim Krešu.

Ugledavši ga, shvatila sam da je to onaj isti visoki, vrlo mršav, ali žilav, bradati čovjek kojeg sam proljetos zatekla u svojoj kupanici i koji je možda bio odgovoran za tadašnje, a i sadašnje stanje moje kupaonice. Krešo više nije radio za “majstora” koji mi je trebao srediti kuću, neku vrst seoskog šerifa (predsjednik MO-a) koji je prigrabio sve fuševe koje se u selu dalo zgrabit. I s kojim su, ispalo je, mnogi u selu imali loša iskustva i nekakav sukob.

No, na Otoku nemate izbora. Ako postoji jedan jedini čovjek koji je spreman nešto napraviti, onda je on majstor po vašem izboru.

.
Ne pitate ga ni za ugovor ni za struku, tek bojažljivo za cijenu. Krešo je došao i napravio čudo.

Razvalio je pod kupaonice, gazio bos po kanalizacijskoj vodi, odlazio sa mnom na kopno da nabavljamo pločice, ljepila, cijevi i sve što je bilo potrebno da se kupaonica opet dovede u upotrebljivo stanje. Najvažnije od svega bilo je to što me Krešo svojim prodornim smeđim očima gledao dobronamjerno i strpljivo slučao. Iako je povremeno pokazivao znakove nervoze kad bismo se predugo zadržali u nekom dućanu, jer ja sam trebala još to i to i to, imala sam dojam da suosjeća, da shvaća koliko mi je sve to mučno, da pomaže i više nego što je bilo nužno za hitnu intervenciju. A takvo što ne očekujete od otočnog, ili bilo kojeg majstora. Strah žene pred mehaničarem ima arhetipsko, biblijsko porijeklo.

Tako smo se, usput, Krešo i ja i družili. Odlazili zajedno na kave, na pizzu, kad smo bili u gradu, svratili bismo i na tržnicu. Krešo je kupovao teleći jezik, a jednom i janjeću glavu. Na moj malo zabezeknuti pogled nasmijao se i rekao da su to poslastice, “probat ćeš”. Taj obrok ipak nismo dijelili.
.

.
Tog ljeta Krešo me je spasio. A oboje smo pomalo bili i stranci na Otoku.

Ja sam tek počela upoznavati susjede, a Krešo je razmišljao o tome kako da si na Otoku osigura egzistenciju. Kad sam odlazila u Zagreb, otpratio me je na brod.

Sljedećeg ljeta dogodila se gotovo identična situacija. U kući je preko zime radio neki drugi “majstor”, došao je iz susjednog sela, na nečiju preporuku. Kad sam na ljeto stigla, dio poslova koje smo dogovorili nije bio dovršen, a s kupaonicom se dogodila repriza. Nakon što je netko povukao vodu u gornjem, novoinstaliranom WC-u, u kupaonici u prizemlju kuće iz sifona je počela izvirati smrdljiva smeđa voda. Nazvala sam Krešu, i Krešo je došao. Ponovo smo razbijali pod, Krešo je stajao do gležnja u kanalizacijskoj vodi, odlazili smo u grad po još jednu rundu pločica, tako da je sada moja otočka kupaonica patchwork od četiri ili pet vrsta pločica u neka 2,5 kvadratna metra. Iako stalno pomalo odsutan, majstor je bio prisutan i onaj arhetipski strah žene pred majstorom-zmijom je isčezao.
.

Kad je kanalizacija u kući profunkcionirala, na terasi na vrhu kuće otvorili smo šampanjac, jer se sve poklopilo s Krešinim rođendanom.

Tog ljeta Krešo i ja smo se zbližili još malo više. Ponekad smo zajedno kuhali, Krešo je jednom radio nekakve gradele, sjedali smo za isti stol kad bismo se sreli u nekom od seoskih kafića. Tog ljeta Krešo mi je ispričao i neke stvari o sebi, doduše, uvijek u fragmentima i nepovezano. Bio je iz Bjelovara, tamo su mu žena i četvero djece, ali nisu sva njihova. Spominjala se i neka peta djevojčica, Danijela, nećakinja. Nikako nisam uspijevala zbrojiti koliko ima vlastite, a koliko djece koju je posvojio – nakon što mu je, tako je rekao, brat poginuo u saobraćajnoj nesreći. Žena mu je, dao mi je to nekako do znanja, obrazovanija od njega, profesorica jezika, radila je kao sudski tumač i prevoditeljica.

Pitala sam ga jednom zašto djecu preko ljeta ne dovede k sebi, na more, rekao je da upravo namjerava. Moja prijateljica Goga tvrdi da je jednog ljeta upoznala jednu kćer. Ja nisam. Ali jedno je bilo vidljivo na prvi pogled, otočka djeca su obožavala Krešu. Bila je jedna mala Lana koja bi po povratku iz škole u gradu najprije jurila Kreši u zagrljaj. Krešo je nikada nije iznevjerio ako je obećao da će je čekati pred brodom, ostavljao je sve i odlazio pred Lanu.
.

.
Nisu samo djeca obožavala Krešu. I psi su ga voljeli.

Speedy je seoski pas, mješanac kojeg je na Otok doveo Streepy, još jedan od likova koji je na Otok stigao niotkuda. Bio neko vrijeme i onda nestao. Speedy je dugo tugovao, dočekivao i ispraćao brodove, očekujući Streepeyev povrat, dok, sve dok nije posvojio Krešu kao novog Boga-Gospodara.

Speedy je inače najpametniji pas na svijetu, to tvrde svi koji ga vole, a malo tko ga ne voli. Točno zna gdje može doručkovati, gdje ručati, gdje večerati, gdje prespavati ako treba. Seoske žene ga hrane, liječe, kupaju i posipaju sredstvom protiv buha, ali Speedy svog Boga-Gospodara bira među bauštelcima. Kad bi Krešo otišao u grad, Speedy bi jurio pred svaki brod dok se Krešo ne bi vratio. Ponekad bi, ako Krešo nije sišao s broda, ujurio u brod, napravio đir po palubi i izjurio van prije nego b i brod isplovio. Istina, ponekad su barbe iz posade malo pričekali ako je je Speedyu trebalo više vremena.

Krešo bi povremeno ljeti izbivao s Otoka. Govorio je da odlazi u posjet prijateljima na nekom drugom otoku, spominjao je Iž, govorio je da će skoknuti i do Bjelovara, da vidi ženu i djecu, no kad se vratio rekao je da u Bjelovar nije stigao.
.

Dok bi izbivao, Speedy je dočekivao brodove, a kad bi se Krešo konačno vratio najprije se na njega ljutito izlajao, a onda se danima nije udaljavao ni za metar.

Ali jednom je Krešo izbivao čitavo ljeto, možda i dulje. Speedy ga je prestao čekati, a nakon što se vratio, nije ga nikada više ni ponjušio. Kao ni na Streepyja kad se nakon par godina nakratko opet pojavio na Otoku. Izabrao je sebi novoga Boga-Gospodara, opet među bauštelcima, iako su mu i mnoga “bolja kućanstva” bila spremna ponuditi utočište.

Ljeto nakon drugog rušenja kupaonice Krešo mi je rekao da je njegova žena pokupila sve četvero djece i otišla k stricu u Ameriku. Ili Kanadu. I to je bilo sve. Kad sam ga ovog ljeta pitala što je se familijom u Americi, samo je odmahnuo rukom.
.

.
Prvih godina mog i njegovog boravka na Otoku, Krešo je polako stjecao renome majstora koji sve zna popraviti.

Ljudi su ga počeli zivkati kad bi im pala žbuka sa stropa, nešto procurilo ili se zariglala brava. Počeo je voziti nekakav motokultivator i prevoziti građevinski materijal, taj mu se posao najviše sviđao. Činilo se da bi Krešo mogao na Otoku “uspjeti”. Sklapao je aranžmane sa strancima koji su po Otoku počeli kupovati kuće, neki da bi ih iznajmljivali, dočekivao je njihove goste i vodio računa o kućama zimi. Sad je već on imao jednog dečka, svog najamnog radnika.

Krešo nije govorio niti jedan strani jezik, ali nekako se sporazumjevao sa svim tim strancima.
.

Te, a možda i sljedeće godine, Krešo je i dalje bio i moj kućni majstor.

Istina, sad sam ga već morala više puta zivkati, često uzalud čekati, ali napravio je stvari koje vjerojatno nitko drugi ne bi, jer su sitne i zeznute, a nisu ni unosni poslovi kakvih je on sad već imao. Obložio je daskama za brodski pod kanalizacijsku cijev od vrha do dna kuće koju sam, zbog štednje, ostavila s vanjske strane zidova. I to izgleda dobro, stavio je izolaciju tako da se ne čuje šum vode. Napravio je drvenu konstrukciju u prostoru u kojem je iznad stepeništa zjapila rupa pa sam dobila spremište za odlaganje svega i svačega.
.

Počeo je uređivati jednu staru, ruševnu kamenu kuću u centru sela. S vlasnikom je dogovorio da će obaviti sve radove, a za naknadu će u njoj neko vrijeme stanovati. Kuća stoji nedovršena do dan danas.

A onda me je zeznuo, i to gadno. Iako je obećao da će na terasu s betonskim podom, kroz koju je curilo u prostoriju ispod, staviti pločice, nije dolazio cijelo ljeto. Izvlačio se drugim, velikim poslovima koje je preuzeo. Kad je došao deveti mjesec i počele padati kiše, govorio je da po kiši ne može lijepiti pločice, čekamo suho vrijeme. Na kraju je, nekoliko dana prije mog odlaska, stavljao pločice po najvećem pljusku. Tvrdio je da sad više kiša nema veze jer je uzeo vodootporno ljepilo . Terasa je sljedeće zime procurila, a voda nije oticala, već se skupljala na sredini terase.
No, to nije pokvarilo naš odnos, iako nakon toga više nismo “surađivali”.
.

Takva iskustva na otoku treba prihvatiti kao elementarnu nepogodu.

Nekog od tih ljeta rekao mi je da je jednom pogazio čovjeka. Imala sam dojam da je to nešto što sebi ne može oprostiti, ali priču nije dovršio: je li bio osuđen, je li bio u zatvoru, je li mu ta epizoda uništila brak? Je li zbog toga otišao iz Bjelovara? Da nije možda on kriv za smrt brata u saobraćajnoj nesreći čiju djecu je onda uzeo k sebi, ali u stvari ostavio svojoj ženi od koje se otuđio?Jednom je, manevrirajući uskim ulicama, kotačem motokultivatora zahvatio Speedyja. Speedyju nije bilo ništa, otresao se i nastavio trčkarati oko vozila, ali Krešo je par dana bio očajan, kao da si ni taj događaj nikad neće moći oprostiti.
.

.
Krešin život prije dolaska na Otok ostao je tek mozaik nedorečenih dramatičnih, pa i tragičnih epizoda.

Mračna prošlost iz koje povremeno naviru detalji kao voda iz stare, hrđom načete, olovne cijevi. No, tako djeluju životi i drugih “bauštelaca” koji se na otoku pojave niotkuda, neki odu, neki se vrate, a neki, poput Kreše ostanu, činilo se zauvijek. Nikoga baš previše ni ne zanimaju detalji tih prošlih života, ti ljudi su sada ovdje i naši su.

Otoci imaju neku čudnu sposobnost apsorpcije života bez životopisa. Mali otoci, poput našeg, možda tu osobinu imaju naročito razvijenu, jer je svaki čovjek na otoku čije stanovništvo izumire dragocjen.

.
Nisam ja bila jedina koja je s Krešom razvila neki bliskiji odnos od “profesionalnog”, bez obzira na sve razlike koje su nas dijelile.

Gdje god bi Krešo nešto radio, ostajao je i na jelu i na piću. Jednim je dijelom ta novostvorena prisnost bila motivirana obostranim interesima, ali bila je i iskrena.

U malim sredinama, gdje svi ovise jedni o drugima, ne vodi se previše računa o klasnim i svjetonazorskim razlikama, iako svi znaju tko za koga glasa, tko je poslušao župnikovu preporuku da izađe na referendum o braku i glasa za, a tko nije. Glavna točka socijalne razlike i stratifikacije ostaje tko je ovdje rođen, koliko generacija predaka su bili otočani, ali to ionako svima prihvatljivo. Mi, „dođoše“ nemamo ništa protiv tog starosjedilačkog identiteta, u krajnjoj liniji njihovi prtci jesu sagradili otok, vlastitim radom i samodoprinosima.

.


.
Ta treća ili četvrta godina Krešinog boravka na Otoku bila je čini se vrhunac njegove otočke adaptacije i integracije.

Svi su ga tražili, svi mu bili zahvalni. Biti frend s Krešom umalo je postala statusna stvar. A onda se nešto počelo urušavati. Njegovi ambiciozni planovi oko vlastite kuće i vlastitog posla nisu se ispunjavali, počeo je mijenjati “poslodavce”, razišao se s nekim prijateljima, vikao na dečka koji je radio s njim. I i sve je više boravio izvan centra sela. I dalje bi redovito dolazio, ali većinu vremena provodio je na “Donjoj bandi”, s druge strane otočke uvale gdje se nalazi požeško i đurđevačko odmaralište.

Mršav, ali žilav i snažan, i dalje je radio teške fizičke poslove, ali krenule su mu se događati nezgode; porezana ruka, istegnuti gležanj, povreda kralježnice. A Krešo nije odlazio liječniku, sve je to moralo zarastati samo od sebe. U ustima je posljednjih godina imao samo još nekoliko prednjih zubi. Ranije je govorio da mora otići zubaru, no sudeći po njegovim zubima, nikada nije otišao. Pušio je ko Turčin, pijuckao pive, hranio se, navodno, u “Požegi”. Znalo ga se i dalje viđati kako “bari” neke strance ili novopridošle vlasnike kuća, onako nervozan i rastresen, trudeći se da djeluje samouvjereno i sugestivno. Ljudi ga više nisu zivkali da im popravi ovo ili ono, a kad i jesu, najčešće ne bi došao. Ali svi su s Krešom ostali u prijateljskim odnosima.
.

Prije dvije, tri godine Krešo je posvojio novog psa. I dao mu ime Smrad.

Tako tipično; plemenitom činu i ispunjavanju normalne ljudske potreba da ima nekog bliskog, Krešo je dodao sarkastičan komentar. Srećom, psi ne razumiju simbolička značenja, niti su opterećeni zakučastim putevima ljudske psihologije, pa Smrada njegovo ime nije smetalo. Bio je dobro njegovan pas i obožavao je Krešu, kao i nekad Speedy. Navodno su mu poslovi opet pomalo krenuli, radio je na održavanju odmarališta na Donjoj bandi i opet za neke strance, opet je i on imao svog najamnog radnika kojem je osiguravao prihod, a govorkalo se da se je desila i ljubav, sa ženom koja je ljeti radila u jednom od odmarališta. SMS-ovi su, kažu, letjeli simo-tamo bez pauze, prijatelji su ga nagovarali da ode u Slavoniju u prosce.
.

.
Tog dana, kad je Krešo umro, srela sam na rivi Smrada u šetnji s Krešinim prijateljima.

Malo sam ga pomazila i onako, više zbog konverzacije, rekla, “A i taj tvoj Krešo, zar ti nije mogao dati ljepše ime, ti si jedno tako drago i dobro stvorenje”. Bilo je to oko četiri sata poslijepodne. Sljedećeg dana oko podneva saznala sam da su Krešu pronašli mrtvog dan ranije, oko šest sati poslijepodne. Posljednji puta viđen je tog dana oko podneva, na kavi. Nije se javljao na telefon, pa su ga dečki išli potražiti u đurđevačko odmaralište na Donjoj bandi, gdje je “nešto radio”. Kad sam izmilila iz kuće, zatekla sam u pošti neke znance kako razgovaraju o tome tko će preuzeti brigu o Smradu. “Šta je s Krešom, opet je nekud nestao?” upitala sam, a oni su me začuđeno pogledali: “Krešo je umro”, odvratio je jedan.
.

Cijelo je selo, kako to biva u malim mjestima, već bilo obaviješteno.

I nekako čudno uznemireno tom smrću. Na Otoku s devedeset posto staračkog stanovništva ljudi umiru često. U posljednjih desetak godina, tokom tri do četiri ljetna mjeseca, bila sam na više sprovoda nego u Zagrebu u istom tom razdoblju. Ali druge smrti, one roditelja, djedova, baba i druge starčadi doživljavaju se kao nešto prirodno, ne izazivaju tako vidljivu nevjericu, tugu i uznemirenost kao što je to bilo s Krešinom smrću. Kišilo je, tužno su zvonila crkvena zvona, a grupa nas koji smo znali za Krešin posljednji odlazak s Otoka, sakupili smo se na rivi da ga ispratimo.

Željezni lijes, dovezen na traktoru, preuzeo je brod lučke kapetanije koji obavlja i sve druge hitne prijevoze s Otoka. Župnik, don Božo, obavio je vjerski ritual, Jagoda, žena s najljepšim glasom na Otoku otpjevala je dvije pjesme, jednu šokačku (Dalmatinci, koliko god prigovarali da mi kontinentalci ništa ne znamo o Dalmaciji, baš ne razlikuju Slavoniju od Podravine ili Bilogorja) i jednu duhovnu, jedan momak tiho ju je pratio na gitari.
.

Dugo sam gledala za brodom koji je odveo Krešu, sve dok nije nestao između dva susjedna otoka.

Bio je to jedan od najtužnijih ispraćaj kojem sam prisustvovala.  Ljudi su se razilazili polako, unatoč kišici koja je sipila. Povezani strujanjem podsvijesti vjerojatno smo svi razmišljali o smislu života i o tome kako nepravedan taj život može biti. Selo se diskretno raspitivalo gdje će Krešo biti pokopan, neki su predlagali da to bude na Otoku, tajnica mjesnog odbora rekla je da mu selo može dati grobno mjesto. Ionako nitko nije znao gdje bi Krešo mogao, ili trebao, biti pokopan i tko bi ga uopće pokopao.

Nitko nije znao kako doći u kontakt s nekim njemu bliskim. Na kraju smo saznali da je policija ušla u trag nećaku koji će doći po tijelo i odvesti ga u Bjelovar, u stvari u selo pored Bjelovara kojeg Krešo nikada nije spominjao. Nećak se nije želio naći ni sa kim iz sela, iako su neki to poželjeli. Pokop u selu nije bio moguć, prema tumačenju policije.
.

.
Navečer sam opet srela grupu Krešinih prijatelja koji su na uzici šetali Smrada. Djelovao je unezvjereno, tresao se i zatezao uzicu. Da su ga pustili, odjurio bi tražiti Krešu. Svi smo mu tepali i mazili ga, ali ništa ga nije moglo smiriti.

Sljedećeg dana na otočkoj fejsbuk grupi krenula su sjećanja i oproštaji, što nije uobičajeno. Smrti se na toj grupi uglavnom prešućuju, osim ako neko od rođaka ne pošalje obavijest da je negdje u dalekom svijetu umro neki Otočanin. Netko je napisao kako je tužno što smo svi znali Krešu, svi ga voljeli i poštovali, a nitko mu nije znao ni prezime.

A i šta će nam prezime, dodao je, “Krešo je bio NAŠ”, pa ćemo ga tako i pamtiti, kao Našeg Krešu.
.

Onda su, usmenom predajom, polako i diskretno ipak počeli kapati neki podaci.

Najprije se pročulo da se Krešo nije zvao Krešo, već Slobodan. Imao je 46 godina. Netko je uspio uspostaviti kontakt s Krešinim susjedom iz sela kod Bjelovara. Pogreb će biti po pravoslavnom obredu. Žena i djeca? Susjed nikada nije čuo da Krešo ima ženu i djecu. Nije svraćao u selo otkako je otišao iz Bjelovara, prije petnaestak godina, nitko nije znao gdje je. U našem, otočkom selu osvanule su dvije osmrtnice na kojima je velikim crnim slovima pisalo KREŠO, a ispod toga, u zagradi, Krešino službeno ime i prezime, godina rođenja i smrti. Pisalo je i da je Krešo bio hrvatski branitelj, potvrđeno je da će Ministarstvo snositi troškove pogreba.

U sljedećem retku stajalo je da za njim žale njegov najvjerniji prijatelj SMRAD i drugi otočani. Nekoliko ljudi iz sela otišlo je na pogreb u selo pored Bjelovara, kći jednog od njih otpjevat će mu dvije pjesme, jednu duhovnu, jednu dalmatinsku.

Kad su se vratili, krijući znatiželju, diskretno smo ih propitkivali kako je bilo.
.

Što su saznali o Kreši?

Ništa mnogo više nego što smo znali, odgovarali su. Više su njegovi suseljani i rođaci saznali od nas, nego mi od njih, osim da je točno da nikakve supruge ni djece nije bilo u Krešinom životu, bar koliko oni znaju. Ali svi su o njemu lijepo govorili, kao o dobrom čovjeku. Pravoslavni svećenik znao ga je još iz škole i rekao da je Krešo uvijek imao bujnu maštu. Održan je i vojni ritual, Krešo je bio branitelj, o čemu nam nikada nije govorio. „Ovo samo Krešo može prirediti“ rekao je jedan njegov prijatelj, „mi smo govorili o Kreši, a oni o Slobodanu.“

Da, mali otoci, koliko god naizgled ksenofobični i zagledani u vlastito nestajanje, imaju i nevjerojatnu moć prihvaćanja i uključivanja ljudi s nepoznatom životnom pričom. O kojoj se ni ne pitaju, tu je svaki čovjek – Čovjek.

.

.
Jedinstven, neponovljiv i nadasve potreban.

__________
Autorica: Vesna Kesić
Fotografija: Gordan Babić