Priča Sandre Vlašić – ”Ska na mulu”

Priča Sandre Vlašić – ”Ska na mulu”

Objavio: Paula Bolfan - 18.04.2019.

Marina je sretna zakoračila s Hektorovića na otok. Viška večer zagrlila ju je i povela u grad.

Grad je mal’, ali ipak je grad, dobro usidren i okružen morem, stoji ovdje već više od dvije tisuće i koju. Zrak je gust od mirisa cvijeta gorkih naranača, bazge i soli, a zrikavci još ne zriču, nije dovoljno vruće.
.

Parvì dān

Danas je Prvi maj. On nekad bio je čovjek renesanse, baš kao i Leonardo, a sada je veliki bijeli trajekt. Petar Hektorović isplovit će uskoro s gata svetog Petra na otok, kao što to radi dvaput svakoga dana. Dok Splitom pužu znatiželjni turisti kosih očiju i šarenih šešira, otočani se ukrcavaju. Bam-bam, bam-bam – tuku im srca, što su bliže svom otoku, taj beat je snažniji. Kamiončići idu po ribu, a unuci bakama i djedovima, musavih lica i majica s pokojom flekicom sladoleda od jagode. Sa zvonika na Peristilu na put ih prati i čuva sveti Duje.
.

Foto: Inia Herenčić

.
Marina je sretna zakoračila s Hektorovića na otok. Viška večer zagrlila ju je i povela u grad. Grad je mal’, ali ipak je grad, dobro usidren i okružen morem, stoji ovdje već više od dvije tisuće i koju. Zrak je gust od mirisa cvijeta gorkih naranača, bazge i soli, a zrikavci još ne zriču, nije dovoljno vruće. Prvo što je Marina ugledala na velikoj zgradi u mjestu, bio je natpis „Poljoprivredno-vinarska zadruga“.

To je to! – i njeno pankersko srce zalupa jače.

Marina je dobra djevojka, crnokosa i tamnooka, tamna, a nimalo mračna. Za sebe kaže da je slučajna FER-ovka, inženjerka, u srcu pankerica, u duši romantična (ovo posljednje kažu drugi). Marina voli zadrugu, ne voli norme i pravila, a sunce sakuplja na krovovima. I Marina je zadrugarka.
.

Drugi dān

Petar je volio sjesti na mul s malim dječacima i učiti ih ribanju. Dječaci su muljali po rukama ješku koju bi kod kuće pripremili od stare pogače što bi im dala majka. Umijesili bi je s malo vode, soli i kradom dodali kap ulja masline. Vjerovali su da zbog toga riba bolje grize, no u stvari, njima je tako bilo ukusnije. Tako je i danas. Putem do mula ješku malo muljaju po rukama, a malo više kusaju, ostat će dovoljno i za ribe. Svaki ribar mora provat malo ješke, tako zna kakve je riba volje, hoće li gristi, hoće li joj se svidjeti. Bolje se povežu kad kusaju ješku zajedno.

Ribali su i razgovarali, Petar i dječaci. Stigao je i onaj koji mjeri more.

Smetamo li? Hoćemo li vam uplašiti ribu? – pitaju dječaci.

– Ne, ja mjerim temperaturu mora.
– Koliko je?
– Jučer osamnaest, danas dvadeset.
– Mi smo se malo kupali danas!
– Moći ćete i sutra, sve je toplije.
– Evo je, evo, ulovila se! – dječaci su uzbuđeno izvukli na mul ribu koja se bacakala u smrtnom strahu i dahu, sve slabije otvarajuć’ škrge.

Ribica je malena i crna, nesvrstana vrsta, kažu stari barbe. Premala za ponijet kući i ispržit u tavici. Pojest će je mačak Tonči, slasno. Rado će i drugu, ako bude druge. Već tamo na mulu. Tonči šeće šape od mula do mula, masti brk od dvora do dvora, skače preko kamenih zidova, ganja mačke. I dječaci pođoše kući.

Petar, onako obučen, skočio je od sreće s mula u more i otplivao u valove i noć.
.

Treti dān

Marina je sjela u Bejbe i naručila pivo. S njom je sjeo i Petar. Nije mu se svidjelo što Marina pije pivo, naručio je bokal plavca, a pivo dao psu da poliže. – Vitamin Be, rekao je.

Petar je ipak bio stariji, Marina se nije bunila.

Pričali su o lozi i vinu s Issae što su ga pili stari Grci, o komiškim ribarima i njihovim postama na kraju svijeta, na Fisterri. Bila je to najjača ribarska flota u Mediteranu, barile soljene ribe slagali su u svoje falkuše i neustrašivo plovili morima i solima. Dok su bili na pučini, otokom su gospodarile žene i činile su to dobro, jednako neustrašive. Brale su motar i kapare na stijenama, sakupljale smokve u poljima, slatke i sočne. Skrivale se od gusara. Tješile se kad se muški ne bi vratili u luku nakon vele nevere, ni dan ni tjedan kasnije. Mljele su rogač u brašno za pogaču, bunile se protiv Mlečana, njegovale lozu za vino, dječicu u febri. Topile pisma suzama. Rade to i danas. Da je tada postojao pank, one bi bile pankerice, mislila je Marina.

To je to! – Marinino srce lupa sve jače, noge joj plešu. Da je tu sad njen dragi, zaplesali bi. Ali on je zataknuo cvijet limuna u maleni džepić na jaketi, sjeo na bicikl i odvezao se u malu đitu do Komiže.

Ispričat će Marina Petru kako je naučila uloviti sunce na krovu. Ne love ga samo loza i smokve. Pospremit će oni tako sunce za tamne i hladne dane, napravit će stuju da im otok svijetli i grije. I nije istina da se to ne isplati, lažu!

Kada dođu dječaci s ribanja, ispričat će i njima kako će uloviti sunce na krovu, kako će baciti udicu. Ne lovi se samo riba. Sunce je jedna velika neiskorištena utičnica, jedan ocean struje.

– Zar je to moguće, uloviti sunce? – pitat će dječaci.
– Naravno, pa to rade svi osim nas ovdje.
– Pa zašto, mi imamo tako puno sunca? – čudit će se dječaci.

Marina je okupila družinu: – Uopće nije teško, pokazat ću vam. Tako će sunce biti stalno vaše, na otoku. Naučit ću vas kako. Naučit ćete i vi druge na susjednim otocima.

Petru se svidjelo što je čuo, stojeć’ malo sa strane, sada je on učio od dječaka. Grad je ispunila dobra energija, uskoro će i struja iz sunca.
.

Sutridān

Dječaci love sunce po krovovima, spremaju ga za večer i zimu. Uskoro će imati i Sunčanu zadrugu. Isplovit će na druge škoje i naučit i njih druge da bace udicu i ulove sunce, kao što je njih Petar učio ribanju. Imat će sve što im treba na otoku, bit će svoji i slobodni.

To je to. – zadovoljno će Marina i zapleše ska na mulu.

 

svibanj 2018.
__________

Autorica: Sandra Vlašić
Fotografija: Inia Herenčić Photography