Predstavljamo mladog Korčulanina Igora Radovanovića: da se rodim sto puta, uvijek bih ponovo bio vinar

Objavio: Pokret Otoka - 04.07.2017.

Predstavljamo mladog Korčulanina Igora Radovanovića. Ima 33 godine. Iz Zagreba se, s diplomom Agronomije “u džepu” vratio doma – u Smokvicu na otoku Korčuli. O povratku nije razmišljao niti trenutka. S takvim naumom je i krenuo na studij. Pokrenuo je svoj OPG, iskrčio šumu i zasadio lozu. Vino mu je već prepoznato, a osim što “eksperimenira” u vlastitoj garažnoj vinariji, voli podijeliti znanje i iskustvo s prijateljima… iako mlad, u njegove se savjete uzdaju vinari kojima je konzultant. Malo godina, puno uspjeha… to je Igor Radovanović, mladi vinar s Korčule.

Dakle, otok Vas je očito vezao uz sebe, jeste li odlaskom u Zagreba na Agronomiju znali da ćete se vratiti doma, je li vinarstvo i vinogradarstvo u obitelji otprije?

– Odlaskom na fakultet u Zagreb znao sam da ću se vratit na Korčulu i to ni u kojem trenutku nije dolazilo u pitanje. I sam odabir fakulteta je išao u tom smjeru da studiram nešto čime bih se mogao baviti na otoku. A pošto je Smokvica poznati vinogradarski kraj, agronomija je bila logičan izbor.

Što su najveće poteškoće koje iskrsnu na putu dobre volje da mladi čovjek pokrene vlastiti posao?

– Najveće poteškoće za pokretanje vlastitog posla su financije. U Hrvatskoj je dosta teško kao mladi poduzetnik pronaći kvalitetne načine financiranja od strane banaka, a da vas to ne uvuče u neki vid ropstva. Druga mogućnost je da idete kao što sam i sam napravio, korak po korak, malo po malo, ali i to bez velike pomoći roditelja ne bi imalo uspjeha. A zatim i cijela infrastruktura sustava u kojem zapravo ne znate tko je za što odgovoran i morate ići od vrata do vrata u potrazi za savjetom, dosta otežava situaciju za mlade ljude koji žele pokrenut neki vlastiti posao.

Što zapravo znači – pratiti svjetske trendove u vinarstvu – je li to jako bitno, osobito za male izolirane otočne sredine, pa zapravo i cijelu Hrvatsku? Koliko je naša zemlja, realno prepoznata kao vinska zemlja?

– Trendovi u vinarstvu su bitni prvenstveno jer je naše tržište usmjereno većinom prema turistima i to turistima koji piju vino u vlastitim državama i nas uspoređuju sa onim što piju kod kuće, pa samim time i mi moramo pratiti svjetske trendove, ali u svemu moramo zadržat i ono naše prepoznatljivo za prostor u kojem živimo i radimo. Realno, kao vinska zemlja u svijetu nismo previše poznati, ali iz godine u godinu sve više naših vina se prezentira vani te dobrim rezultatima na ocjenjivanjima i kvalitetom skreće pozornost na Hrvatsku kao vinsku destinaciju. Iako količinama ne možemo konkurirati svjetskom tržištu, kvalitetom i autohtonošću sortimenta i „terroara“  sigurno možemo. A velika nam je prednost naša obala i sve veći broj turista koji nas posjećuju iz godine u godinu,

Možemo li mi biti uopće konkurenti s proizvedenim količinama ili to nije bitno? Koliko godišnje Vi boca proizvedete i gdje i kako ih plasirate?

– Ja imam malu „garažnu“ proizvodnju i godišnje ukupno punim 6000 boca, što mirnih vina što pjenušca. Od mirnih vina se puni Rukatac i Plavac mali, a pjenušac se radi od tri sorte Pošip, Rukatac i Cetinka. Garažna vinarija je pojam za male vinarije koje su nastale kao hobi ili iz nekih drugih razloga kao što je to kod nas na korčuli bio plasman grožđa. Najčešće se proizvodnja odvijala u nekim prostorima koji nisu planski građeni za vinariju, najčešće garaže otkud i naziv, a vremenom su kvalitetom postale prepoznatljive na tržištu. Nemam nikakvih problema s plasmanom vina, polovica se proda u korčulanskim restoranima, a ostatak u restoranima Splita i Dubrovnika.

Kako birate i osmišljavate etikete za svoja vina, koliko je bitno kako boca izgleda?

– Vizualni identitet je dosta bitan u vinarstvu jer iako je najvažnije ono što je u boci, dosta je važna i ta vizualna prepoznatljivost i ono nešto po čemu vas ljudi mogu pamtiti. Jer, kad se kuša dobro vino tražite nešto po čemu ga možete upamtiti, a tu etiketa može imati presudnu ulogu. Samu izradu etikete radim sa dizajnerima i tu im treba prepustit slobodu izričaja, reći neke svoje zamisli, prvenstveno poruku koju želite poslat, a samu formu prepustit ljudima koji se tim bave.

Konzultant ste, predsjednik udruge korčulanskih vinara, čini se kako znanje ne čuvate za sebe, spremni ste ga podijeliti i s prijateljima ući u zajedničke projekte? Ima li svaki vinar ipak neku svoju tajnu ili smatrate da je bitnije to dijeljenje iskustva i znanja?

– Izmjenjivanje mišljenja i znanja u ovom poslu je dosta bitno i ako se zatvorite u neku svoju nišu, dosta brzo krene stagnacija, prvenstveno u inspiraciji za neke nove stvari, neke nove pokušaje i neku novu igru. Jer, vinarstvo, iako je ozbiljan posao, je uvijek pomalo i igra. A opet, svaki od nas vinara poseban je po svojoj osobnosti, a u vinu uvijek osjetite osobnost onoga tko ga radi. Ali ono po čemu smo kao otok u vinskim krugovima nekako postali prepoznatljivi, osim po dobrim vinima,  je upravo to druženje i suradnja nas vinara na Korčuli, ali i nastojanje da se družimo i surađujemo sa kolegama iz Hrvatske i svijeta.

Na što ste dosad najviše ponosni, na čemu sada radite i što biste htjeli postići?

– Najviše sam ponosan na pjenušac Tris kojega radim sa dvojicom kolega, Nikolom Miroševićem i Matejom Jovanovim. To je bio dosta smion pokušaj i pomalo luda ideja da se u jednom tako izrazito toplom klimatu i sortama koje su poznate po manjku kiselina krene u proizvodnju pjenušca za čiju je proizvodnju kiselina presudan faktor, ali evo nakon četiri godine vidimo da je i to moguće. Pomalo postaje prepoznatljiv na tržištu i ljudi ga rado piju, a i nama nije mrsko i to je ono što nas potiče da radimo i dalje i da povećavamo proizvodnju.

Izabrali ste težak i naporan život težaka, vinogradara, što dobivate zauzvrat?

– Moram priznat da ipak najveći teret, što se tiče samog posla u vinogradu, snose prvenstveno moji roditelji i čitava obitelj. Ono što dobijete za uzvrat od tog teškog posla je, sigurno, druženje i poznanstva koja se uz vina sklapaju i odvijaju. I da nema ovih drugih poslova, vezanih uz birokraciju, prodaju i naplatu, sam posao u vinogradu je ipak nekako smirujući, bez prevelikog stresa. Ali, kao što jedan moj kolega kaže, da se rodi po sto puta uvijek bi ponovo bio vinar. Tako mislim i ja.

IZVOR: dubrovniknet.hr