POD MEDITERANSKIM SUNCEM: Hommage Korčuli

POD MEDITERANSKIM SUNCEM: Hommage Korčuli

Objavio: Paula Bolfan - 18.09.2021.

Ljeto se već pomalo bliži kraju i vrijeme je da premotam film minulih dana i obnovim sjećanja na destinacije pune soli, mediteranskog sunca, uzbuđenja i lijepih priča, koje se poput tankih niti utkaju u srca i čine naš život ljepšim…

Dragi čitatelji, želja mi je da vas kroz svoje tekstove povedem na otok. Volio bih da zajedno sa mnom uživate u ljepoti prolaznosti i divite se mirisima, doživljajima, vjetru, suncu, moru i ljudima. Da uživate u svim onim malim stvarima koje unose radost u ponekad tešku ljudsku svakodnevnicu. Tko zna, možda se i sretnemo u nekoj mirnoj vali ili portu, u bespućima plavetnila, ni ne sluteći da smo samo kapi u moru različitih sudbina.

.
Kraj je srpnja, daleko na obzoru ispred Splita nazire se narančasta linija koja nagovještava vruć i prekrasan dan..

Spuštam se niz varoš prema Matejuški gdje se polako širi miris friškine, a onda preko ‘najlipše rive na svitu’ nastavljam prema gatu, slijedi ukrcaj na katamaran i potom pravac Korčula.

Otok Korčula zadnje dvije godine za mene poprima sentimentalnu vrijednost. Naime, uspomena na Olivera i njegovu glazbenu ostavštinu ostaje vječna u mislima i playlisti svih onih koji su ga voljeli. Upravo taj trenutak dolaska katamarana u Korčulu vratio me dvadesetak godina u prošlost, kada sam kao šestogodišnjak u noninom starom Opel Kadetu premotavao narančaste kazete Croatia Recordsa i pjevušio uz Oliverove najveće hitove. Od tada pa sve do danas, uz njegove sam se pjesme smijao i plakao, ali uvijek je bio prisutan u mojim turbulentnim tinejdžerskim danima i kao da je cijelo to vrijeme pratio moje odrastanje.

Nakon iskrcavanja s katamarana u Korčuli, već sam u mislima imao sutrašnji posjet Oliverovoj Vela Luci. Uspinjući se prema glavnoj gradskoj ulici, uz lagani povjetarac koji je strujio malim pravilnim uskim ulicama s moje lijeve i desne strane, osjetio sam duh Mediterana kakav je nekada bio. Bijeli kamen obasjan suncem, zelene škure i pitari puni cvijeća koji ukrašavaju male prostore između zbijenih kamenih kuća. Prazne ulice vraćale su mir u ranim popodnevnim satima sieste. Tek tu i tamo moglo se čuti kako iz pojedine kuće dopire zvuk radia ili kakve sočne psovke uzrokovane dnevnopolitičkim događajima.
.

.
Nakon prijave u mali, simpatični obiteljski hostel u staroj jezgri grada, unajmio sam skuter i krenuo pravac Žrnovske Banje, malo turističko mjesto i plaža udaljeni svega 3 km od Korčule..

Nakon uživancije u prekrasnom modrom moru koje je okruženo zelenim borovima, uslijedila je panorama oko grada Korčule i odlazak prema Lumbardskim vinogradima.

Mjesto Lumbarda poznata je po čuvenom Grku, bijelom vinu od istoimene sorte grožđa što uspijeva na pješčanim vinogradima iznad Lumbarde. Odmah pri ulasku u jedan od vinograda gdje sam degustirao ovu posebnu bijelu sortu, prisjetio sam se jednog citata iz filma : „ Vino će ti svakim gutljajem šaputati u ustima, govoreći potpunu istinu“. I zbilja, moram priznati da Grk svojom svjetlozelenkasto žutom bojom i bogatim, ali i lagano gorkastim okusom mami na još jednu čašu i srdačno nas poziva da uživamo u blagodatima ovog jedinstvenog podneblja.
.

.
Spustila se noć nad Katedralom Svetog Marka i trg ispred crkve postao je središte događanja, pjesme i šušura

Potpuna suprotnost od onog ranog poslijepodnevnog mira koji je uspavao male korčulanske kale. U jednoj od njih želio sam pronaći mir. Sasvim slučajno naletio sam na wine & tapas bar Lole koji me je oduševio svojim ambijentom, dekoracijom i ponudom. Došlo je vrijeme za još jedan gutljaj istine uz narančasti Pošip Aurum Divina s notama breskve i naranče uz nezaobilaznu porciju mariniranih i slanih inćuna. Držim se izreke koja kaže : „ Ne vjerujem u sretan kraj, ali vjerujem u sretna putovanja“ jer su naši glavni životni pokretači slike, krajolici, ljudi i emocije koje dijelimo s drugima dok putujemo prema destinacijama koje su često nepredvidljive.
.

.
Malo ribarsko mjesto poprimilo je sasvim novu dimenziju

Svanuo je dan, ukrcavam se na prvi jutarnji bus za Vela Luku i potom kroz Brnu, Čaru i Smokvicu stižem na konačno odredište. Na prvi pogled čini se kao obično malo ribarsko mjesto, no pojavom sunca, ljudi i ranojutarnjog šušura, već poprima sasvim novu dimenziju. Uspinjem se prema gradskom groblju kako bih se pozdravio s glazbenom legendom, uputio mu koju ‘lipu rič’ i zahvalio za svaku pjesmu i stih koji je unosio u naše uobičajene svakodnevnice.

Polako se udaljavam od Veloluške vale i provodim dan na otočiću Proizdu, uživajući u čistom i tirkiznom moru te netaknutoj prirodi jednog od najljepših nenaseljenih Jadranskih otočića. Sunce se spušta nad Veloluškom valom, a ulicama odjekuju stihovi dobro poznatih, nikad zaboravljenih pjesama. Pomalo nostalgično pjevušim : „ Tek sad vidim, što mi znači Vela Luka, more, ti…“ i zadovoljan napuštam ovo posebno mjesto vječnog ljeta.
.

.
Katamaran se polako udaljava od Korčule i iz mog vidika nestaje otok koji slučajnom putniku tako puno pruža. Korčula nije samo destinacija, to je otok Pošipa i Grka, nasmiješenih i srdačnih ljudi, vječne glazbe i divnih krajolika. Znam da ću se vratiti u ovaj posebni kutak Mediterana koji čuva svoja blaga od vječnog zaborava…

Kolumna Lea Šamanića ”POD MEDITERANSKIM SUNCEM”

_________
Autor: Leo Šamanić
Naslovna fotografija: Leo Šamanić