Kako je Plisko Polje na Visu postalo sinonim za kriket

Objavio: Pokret Otoka - 15.11.2016.
Nekad je Plisko Polje, negdje između Visa i Komiže, bilo sinonim za čuvenu vugavu. Nikša Roki je bio vinska ikona raspadajuće Jugoslavije, bio je među prvima koji su uopće krenuli u buteljiranje vina. I onda su se krajem 1990-ih godina Rokijevi odlučili ući i u ugostiteljsku priču. Radili su (i još uvijek su fantastični u tome!) spektakularno dobre peke, toliko dobre da je vino otišlo u drugi plan. Naravno, to nimalo ne znači da su njihovi vugava i plavac mali loše kvalitete. Dapače, ni govora o tome, problem je što su meso, riba i hobotnica ispod peke osvojili sve koji su tamo zalutali ili ciljano došli te je Konoba Roki’s, sugeriraju brojni gosti ocjenjivači na planetarno popularnom Trip Advisoru, vrlo brzo “prešišala puno poznatije restorane i konobe” i postala najpopularnija zalogajnica na cijelom otoku. Tako je Plisko Polje postalo sinonim za dobru hranu.
Onda su otočki entuzijasti, okupljeni oko Olivera Rokija, Nikšinog sina, odlučili obnoviti tradiciju koja je prije 200 godina bila pokrenuta na Visu te su osnovali i organizirali – kriket klub! Rekao bi Oliver – “lako je na otoku osnovati nogometni ili balotaški klub, ali kriket je egzotika koja nije jednostavna i u koju doslovno trebaš sve uvući od početka”.
  • Srećom sam našao 15 momaka koji su bili prilično ludi za reći “idemo igrati kriket na otoku” i, evo, taj klub funkcionira već 14 godina, dolaze Englezi, Česi, iz Novog Zelanda igrati ovdje, zna se dosta za nas, popularniji smo više u Engleskoj nego u Hrvatskoj, priča Oliver.
I tako je Plisko Polje postalo sinonim za kriket.
Tijekom Drugog svjetskog rata u vinogradima Pliskog Polja američke postrojbe su postavile kilometar čeličnih ploča koje su poslužile kao pista za slijetanje i uzlijetanje, a zahvaljujući tom inženjerijskom poduhvatu preko tisuću pilota i članova posade u 218 zrakoplova koji su dotaknuli viško tlo bilo je spašeno. Plisko Polje je tako postalo sinonim za život.
  • Krug se zatvorio, sad kad se više osjećam ugostiteljom nego vinarom i sad kad sam sa sestrom u potpunosti preuzeo očevu vinsku priču mogu najaviti ponovni povratak vugavi, i to na viškom dijalektu, s rastegnutim “a” u srednjem slogu, i koja se piše sa “b” na početku, kao bugava. Ruku na srce, nemam i ne želim imati neku ambiciju širiti se izvan otoka, a takvo razmišljanje je samo realan odraz stvarnog stanja na tržištu. U Hrvatskoj je trenutno tržište prilično krcato vinima i teško se izboriti u bilo kojem platnom razredu za svoje mjesto pod suncem. Opet, ako ste i u trendu u potpunosti ste ovisni o nečijem poguravanju. Nisam vam ja za to. Mi smo nekako bili skromni s količinama posljednjih nekoliko godina – 2014. godine praktički nismo ni imali urod, a 2015. godina je bila također puno skromnija nego inače. Ja sad, sredinom studenoga, primjerice, za prodaju tijekom zime imam tek nekih 2.000 litara plavca malog i 500 butelja bugave! S takvim količinama nema ni govora o nekakvom proboju na hrvatsko tržište. Možda za nekoliko godina, ako situacija ipak krene u drugom smjeru. Ove godine smo napravili nekih 2,5 vagona vina, što je opet smiješna količina. Ja želim biti ozbiljan vinar, meni je pradjed radio tri vagona prije 90 godina, i to u ondašnjim uvjetima, a ja pola vagona manje danas!!! U usporedbi s pradjedom sebe ne bih smio zvati vinarom, priča Oliver Roki.
Obitelji Roki je, prisjeća se Oliver, uhodana konoba ponudila dobar život, a proizvodnju vina su, eto, neka ga tek imaju, nastavili u odnosu na ranije razdoblje tek “na slamčicu”.
  • Vugava, koje je sredinom 1990-ih godina na našim etiketama postala bugava, bila nam je, ruku na srce, tek stvar imidža. Naime, mi smo s konobom krenuli kao nadopunom vinskoj priči, a kako se turizam širio vino je postala nadopuna konobi. Sve novce posljednjih pet godina ulagali smo u konobu, a ne u podrum. Došlo je konačno vrijeme da se ozbiljnije i u pravim uvjetima posvetimo vinu. Odobreno nam je 600.000 eura kredita i krećemo u izgradnju potpuno novog podruma s kušaonicom. Ovi sadašnji uvjeti nisu normalni, vino proizvodimo u prostoriji od 60 kvadrata koja je prije služila kao garaža. Da se razumijemo, sve je besprijekorno čisto, tu su i pločice i dva klima uređaja, ali nema prostora za igru i eksperimentiranje, odgoda fermentacije i igra s malolaktikom su misaone imenice… Sad će podrum imati 150 kvadrata, galeriju, arhiv, kušaonicu, sve to na 350 kvadrata. I, mislim da bi i pradjed bio zadovoljan, namjeravam podići količine u odnosu i na njega i proizvoditi oko četiri vagona vina.

Više pročitajte na blogu Vinske priče