(O)TOK MISLI – Otok lastavica

Objavio: Pokret Otoka - 14.01.2018.

 

Zadnjih nekoliko godina vožnja trajektom više joj nije bila zadovoljstvo. Gužva i žamor u salonu su je gušili. Putnici su se pozdravljali, dovikivali. Neki su još uvijek poznavali većinu otočana.

 

Šušur na trajektu

 

Posebno su joj smetali oni drugi, manje društveni, koji su glasno razgovarali mobitelom: – A di si? – Taman smo krenuli… – Javit ću ti se prid lukon… – Suvišna saopćavanja bez kojih se i onako ništa ne bi dogodilo. Komuniciranje preko aparata daje im važnost bez obzira što će se sa sugovornikom vidjeti za pola sata. Nikada se nije mogla udubiti u čitanje knjige, u gužvi, iako je pokušavala. Nakon kratkog vremena štivo je odložila na stolić pred sobom. Zatvorila je oči i maštala, znajući da se tako brani od nepoželjnog društva, a trenutno su to bili većina putnika.

 

Kad bi se količina nezadovoljstva nakupila, penjala se na putničku palubu. Gore je uvijek puhao vjetar ili pržilo sunce. Okolne planine podsjećale su je na sve njihove vrhove po kojima je hodala. Svaki vrh mogla je imenovati i prisjetiti se kada je zadnji put bila na njemu. Pogledom bi pratila jedva vidljive staze i usjeke po kojima su one vjerojatno išle. Iz daljine ih nije mogla točno locirati.

 

Lastavica na putu prema otoku

 

Trajekt je plovio ususret njenom otoku. Obližnji otoci pokazivali su svoje izdužene konture s rtovima koji su zeleno uranjali u plavetnilo. Na nekima su sjedili oblaci. U daljini, spoj neba i mora. Mjesto gdje joj se činilo da duša može naći mir.

Na palubi bi pronašla kutak u sjeni prateći pogledom namreškanu lepezu valova koja se vukla za brodom. Gledajući kako se izdignuti bridovi valova pretvaraju u ravnine, a one bi se nedugo poslije opet izdigle u visoke rubove s pjenom na vrhu.

Na brodskoj palubi duže je ostala sjediti. U njen vidokrug nečujno je ušlo jato lastavica. Pravilno odmaknute jedna od druge, u dva niza, oblikovana kao slovo V. Letjele su onamo gdje je i ona sve češće putovala.

Jesu li baš uvijek u jatu? Mislila je. Osvrnu li se kada neka od njih izgubi snagu i ne može više? Zastanu li na mjestu gdje ih prijateljica sasvim napusti? I…, što je s njima kad im se približi kraj? Ostaju li zauvijek u toplim krajevima ili umiru na svom otoku?

 

Mjesto bez duše

 

Turističko naselje na otoku u koje je upravo stigla bilo je mjesto gdje se nakon što je prestala raditi doselila. Danas će otići u svoje rodno mjesto, udaljeno nekoliko kilometara. Polu napušteno selo, s upalim kamenim krovovima, bilo je mjesto gdje se rado vraćala. Dolazeći ponekad znala je da će sresti poznate ljude. One s kojima je odrasla. O kojima je znala gotovo sve. Kao i oni o njoj.

Na povratku, čekajući autobus za mjesto bez duše, iznad svoje glave ugleda električnu žicu prepunu lastavica. Zbijene jedna uz drugu.

Možda su to bile upravo one koje je vidjela jučer s trajekta? Pomisli kako ih je u djetinjstvu često viđala. Moguće da sada lastavica ima manje? Ili ih se manje vraća? Možda su im srušena gnijezda? Kako živimo u steriliziranom dobu njihov izmet pod gnijezdima sigurno smeta revnosnim domaćinima jer što bi turisti rekli na dvorište puno kakice?

Iznenada poželi otići u napušteno dvorište kuće u kojoj se rodila. Tamo je uvijek bilo lastavičjih gnijezda. Uza se je imala tek kupljeni kruh. Malo bačenih mrvica pticama će dobro doći. Mami lastavici svakako. Znala je da goluždravci više vole crviće.

Popela se kamenim stubama na terasu pod kojom su u lukovima volata ranije obitavale lastavice. Iako su gnijezda bila tu, začudi se tišini oko njih. Nije bilo ni šuma ni glasa. Cvrkuta ni cijukanja. Spusti se na pod terase i zaviri prema gnijezdima. Bila su prazna.

U uglu terase grijući se na proljetnom suncu spavala je siva mačka. Nedaleko od nje nalazile su se prepune zdjelice kupljene mačje hrane. Kakvo obilje!

Mačkina vlasnica od velike pažnje i brige nije ni primijetila da joj je servirala preveliku količinu hrane. Nikakvih tragova boravka lastavica u gnijezdu nije bilo. Možda se nisu ni vratile?

Osjetila je da joj nedostaje nešto blisko. Prizore lastavičjih gnijezda na kućnim zidovima, satkane u mozaik djetinjstva, tog dana nije mogla oživjeti.

 

Gdje nakon dugog leta?

 

Sljedećim autobusom vratila se u svoj novi dom uz more. Dok je ležala na terasi, ispred nje se širilo more i nebo. Visoko gore, u raznim smjerovima letjeli su avioni. Bili su brzi i sami.

Niže su bile ptice. Spore i u jatima. Putanje aviona u munjevitom tragu ostavljale su bijele ravne tragove. Ptice su letjele sporo i razbacano.

Poželjela je poći s pticama jer sigurno su to lastavice. Leteći s njima vidjela bi šume i rijeke, brda i polja oslikana godišnjim dobima. Prepoznavala bi plutajuće otoke.

I nakon dugog leta, vjerojatno bi ponovno sletjela na Šoltu.

 

Autorica: Gordana Burica

Foto: Andro Nigoević