ODRŽIVI RAZVOJ – Dvadeset godina udruge Dragodid

ODRŽIVI RAZVOJ – Dvadeset godina udruge Dragodid

Objavio: Andrea Beader - 21.12.2022.

Udruga Dragodid koja djeluje širom Hrvatske, gdjegod ima krša, protekle je 2022. godine obilježila 20 godina od njenih prvih neformalnih početaka 2002. godine

Aktivnosti edukativnih volonterskih radionica suhozidne gradnje učestalije su no ikad prije, pa je ove godine provedeno čak 40 radionica! Međutim, osim uspjeha koji ukazuju na opstojnost, entuzijazam i motivaciju volontera koji ne posustaju, ove je godine obranjen još jedan doktorat na temu suhozidne gradnje te se time polako, ali sigurno stvara čvrsta baza daljnjoj znanstvenoj i stručnoj valorizaciji suhozidne gradnje, odnosno baštine – prenosi vizkultura.hr

U cijelosti prenosimo intervju s arhitektom dr.sc. Filipom Šrajerom, jednim od začetnika udruge 4 grada Dragodid i geografkinjom dr.sc. Tanjom Kremenić, aktivnom članicom Udruge i suhozidnom entuzijasticom. O znanstvenim radovima, suhozidnim radionicama, Prvenstvu Hrvatske u gradnji suhozida i drugim temama kamena i krša koji je objavljen na portalu Vizkultura.

 

Vaši su doktorati Model za inventarizaciju, monitoring i evaluaciju suhozidnih gradnji u Hrvatskoj na primjeru Starogradskog polja na otoku Hvaru (Filip Šrajer, 2019.) i Valorizacija suhozidne baštine cresko-lošinjskog arhipelaga (Tanja Kremenić, 2022.) prvi istraživački radovi takvog opsega i stručnosti izrađeni na našem području, a čija je središnja tema suhozidna gradnja, odnosno baština. Koja je bila vaša glavna motivacija za djelovanje u tom smjeru? Uviđate li utjecaj koji takva valorizacija suhozidne gradnje ima (ili će tek imati) na struku?

Filip Šrajer: U trenutku mog upisa doktorskog studija na zagrebačkoj Arhitekturi u proljeće 2011., istovremeno sam radio punom parom u privatnom urbanističkom birou, bio honorarni asistent na fakultetu, a u slobodno vrijeme sam se bavio suhozidnim aktivnostima Dragodida. Neću reći da nisam imao znanstvenog interesa za suhozid, ali on mi je više bio bijeg od radnog stola nego motiv za provođenje dodatnih sati nad njime. Međutim, od četiri-pet tema koja sam plasirao na prvoj godini, kolege i profesori zagrizli su kamen bez razmišljanja pa sam nastavio u tom smjeru. Na sreću, jer su ubrzo suhozidne aktivnosti zahuktale u raznim smjerovima, tako da sam nakon nekoliko godina već bio pravi stručnjak s (pre)velikom količinom informacija i neobjavljenih podataka s terena te dobrim pregledom otvorenih pitanja. Iz te pozicije pisao sam, što veli Eco, da se oslobodim opsesije.

Opsesije sam se oslobodio i zadovoljan sam. Diskutirao sam sve teme koje su me intrigirale, od od vrsta i osobina suhozidne gradnje i njihovih promjena kroz vrijeme, preko načina na koji ih doživljavamo kao pojedinac i društvo, do načina njihovog pospremanja u digitalne modele. Odradio sam originalnu tehničku ekspertizu koja se od mene kao inženjera očekivala. Mislim da sam napravio pošten korak prema izlasku iz mraka opće mistifikacije i nagađanja djelomično osvijetljenog pojedinačnim prilozima. Sad možemo dalje – što je Tanja i pokazala.

Tanja Kremenić: Motivacija je višestruka, možda jasnija kad se zna da sam sa i iz Cresa, a po struci geograf. Doktorat je omogućio strukturu unutar koje sebi osiguravam razletavanje po terenu, da budem zaposlena na temi koja me interesira, napravim lokalpatriotski omaž Cresu i isplatim “dug“ što ga nedovoljno poznajem. Potonje je izbilo na površinu zbog toga što sam prije doktorata bila zaposlena u Otočnoj razvojnoj agenciji i dio urbanističkog odbora unutar kojih se često diskutiralo o prostornim i razvojnim pitanjima, na što se trebalo odgovarati s više znanstvene podloge.

Zapravo me čudilo često mi postavljeno pitanje “zašto suhozid?“ jer mi se činilo očitim da su “u suho“ građene strukture kao objekt istraživanja logičan odabir: spajaju 2 zanimljiva svijeta, prirodni i kulturni, prožimaju većinu jadranskohrvatskog/otočnog prostora i ulaznica su u bavljenje s paletom stvari; uvode te geomorfologiju/geologiju, povijest kraja, običaje, odraz su trenutnih prostornih mijena, ekološka pitanja i pitanja poljoprivrede, itd. Zbog svega toga suhozidnu gradnju generalno preporučujem kao istraživački orijentir. Opravdano je u znanstvenom smislu, jer ima tu još prostora za izvući stvari na vidjelo.

Zahvaljujući Filipovoj magnus operi lako se probiti kroz posljednja dostignuća u literaturi, a ako je to tvoj prostor, ostvaruješ i spone sa svojim teritorijem… Ako ti je do toga. Osobno, vodilja mi je bila i uspomena na pokojnog nonića, koji je te prostore živio, kojem sam na kraju rad i posvetila.

 

Filip je jedan od utemeljitelja udruge 4 grada Dragodid, o čemu smo već pisali 2016. godine, a Tanja je jedna od njenih izuzetno aktivnih članica. S obzirom da je glavna preokupacija Udruge provođenje edukativnih suhozidnih radionica, u kakav odnos stavljate akademski rad naspram praktičnog?

Filip Šrajer: Kad primim kamen u ruke, ni najmanje se ne osjećam kao “doktor suhozida”, već graditelj, i to onako, srednje klase. Tako da je sa svakom radionicom moja titula na određenoj kušnji – bar u mojoj glavi. Jasno je da su to dva različita seta znanja i vještina, ali ipak… S druge strane, mislim da je korisno na terenu imati teoretsko znanje a za stolom praktično, ako ništa drugo, da možeš filtrirati pravu informaciju od bull***, a toga ima i na terenu i u literaturi koliko hoćeš.

Tanja Kremenić: Praktični rad, odnosno odlasci na suhozidne radionice su mi bili dio istraživačkog rada – em je tu jaka etnografska komponenta em sam smatrala da nemam šta pisati o tome ako nisam podigla kamen. Napisane riječi su temelj, ali ne znam koliko su dovoljne za “učinke“, pogotovo u obliku znanstveno formuliranih rečenica na 300-500 strana. To napisano se potom u okviru Dragodidovih suhozidnih radionica pretače u širenje znanja o tehnikama gradnje, očuvanje povijesnog krajobraza, rasprave se kvalitetno bistre jer si u interakciji s domaćim eksponiranim baštinicima svoj područja. A rasprava i pitanja i dalje ima, poglavito oko očuvanja i/ili upravljanja.

 

Nadalje, što se samih radionica tiče, možete li nam objasniti koja je njihova svrha, kakav učinak i potencijal takve aktivnosti mogu imati te u konačnici, kome su takve radionice namijenjene?

Filip Šrajer: Na radionice dolaze su ljudi s različitim motivima. Možda najčešći je da žele naučiti graditi za vlastite potrebe. “Imam 100 m suhozida kojeg trebam popraviti, a ne mogu naći majstora!” Bilo je i profesionalaca, koje u zadnje vrijeme zanima suhozid, jer se zbog poljoprivrednih poticaja pomalo otvara i ta niša. Našu radionicu na Petrebišćima usmjerili smo prema studentima baštinskih struka, jer mislimo da je korisno da arhitekti, krajobrazni arhitekti, arheolozi, etnolozi i ostali upoznaju s tom tehnikom. Ne treba zanemariti i društveni učinak, to veselo, entuzijastično povezivanje ljudi raznih generacija i profesionalno-društvenih backgrounda na vikend akcijama. Bez te zadnje komponente udruga Dragodid ne bi ni postojala.

Tanja Kremenić: Trend je dobar – jaka je pozitivna povratna sprega – nismo samo mi zainteresirani graditi, istraživati i pisati o suhozidnoj baštini, već je sve više (barem nama vidljivih) želja i potreba s lokalne strane da se takva gradnja održi živom i smjesti u njihovom prostoru, do te mjere da nastaje izazov da postojećim udružnim kapacitetom ispunimo sve zahtjeve, pa nastojimo okupljati, identificirati meštre i zainteresirane usmjeriti njima. Glavni cilj radionice čak ni nije idealni novoobnovljeni zid (jest naravno poželjan : )), ali Dragodid nije izvođačka firma s kvalificiranim zidarima već tu da prenese znanje kome god je to u interesu.

 

Osim suhozidnih radionica, udruga 4 grada Dragodid već petu godinu organizira Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Ovogodišnje Prvenstvo odvilo se na Cresu pod organizacijskim vodstvom Tanje Kremenić i koordinatorice udruge Julie Bakota Švencbir, dok je Filip Šrajer bio jedan od članova ocjenjivačkog žirija. Filipe, možeš li nam pojasniti kako je osmišljeno prvenstvo i koja je njegova krajnja namjena? Tanja, o kakvom je lokalitetu ove godine bila riječ i što je ugošćivanje takvog događaja značilo za lokalnu zajednicu?

Filip Šrajer: Prvenstvo je zamišljeno tako da su ekipe s do četiri člana imale po dva sata da izgrade potporni suhozid od cca 3,5 m duljine i oko 1,2 m visine, na pripremljenoj trasi i s pripremljenim (neobrađenim) kamenom. Tročlani žiri ocjenjivao je čvrstoću zida i estetski dojam.

Tanja Kremenić: Za lokaciju prvenstva smo odabrali maslinike u okolici grada Cresa. Odabrani zid je dio javnog prostora i dovoljno dugačak da stane 9 prijavljenih natjecateljskih ekipa. Bilo je bitno i da se izgradi zid koji će ostati u prostoru i biti odraz lokalne gradnje (čim je više moguće, s obzirom da su ekipe iz različitih dijelova Hrvatske). Konkretno se obnovilo 32 metra zida, a obnovilo se i nekoliko provala duž istog puta. Mislim da se tu ne može govoriti o velikom odjeku, nije to događaj takvog opsega, ali ga vidim kao korak na dobrom putu. Sudeći po reakcijama na portalima i kuloarima, svakako je većinsko odobravanje ovog događaja, ali ne i stampedo za direktno sudjelovanje u gradnji, što nije toliko iznenađujuće – nismo nesvjesni toga da se radi o nespecifičnom događaju.

Filip Šrajer: Prvenstvo je tu da se okupe graditelji s raznih strana Hrvatske, upoznaju se i odmjere i pokažu vještinu. U Dragodidovoj viziji i praksi, prvenstvo je središnji događaj suhozidnog vikenda, susreta koji uključuje još i javnu tribinu, izložbu ili bar predavanje. Tako je bilo i na Cresu, održali smo tribinu o umijeću suhozidne gradnje i predavanje i izložbu Tanjinih fotografija cresko-lošinjskih suhozida. Na taj način koristimo nešto što je s ljudske i medijske strane uzbudljivo i atraktivno za skretanje pažnje na temu, ali i kao motiv za druženje, razmjenu kontakata, iskustava i ideja kako dalje.

 

Neformalni počeci udruge 4 grada Dragodid sežu u 2002. godine, čime je ove godine obilježeno 20 godina djelovanja. Filipe, na koji način su se ciljevi i način djelovanja udruge mijenjali tijekom godina? Tanja, koje bi aktualne projekte Udruge istaknula kao relevantne za valorizaciju krških krajolika oblikovanih posredstvom čovjeka, odnosno gradnjom suhozida?

Filip Šrajer: Ciljevi i način djelovanja naše udruge u suštini nisu promijenili uopće, i to me veseli. S intimnije strane mi je drago da, usprkos logističkim poteškoćama nismo napustili selo na Visu Dragodid odakle je sve počelo i po kojemu nosimo ime, i drago mi je da u ljudima koji nam se pridružuju i već odavno preuzimaju vođenje same udruge prepoznajem onaj isti izazov i gušt u praktičnom radu i druženju uz rad. Ta nematerijalna društvena komponenta kulturne baštine je obično vezana uz folklor i kulturno-umjetnička društva, a evo, pokazuje se da se može imati i kulturno-graditeljsko društvo.

Tanja Kremenić: Istaknula bih projekt Stillwater Revival, u partnerstvu s udrugom BIOM. Njime se vraćaju u funkciju krške lokve na Dinari, što iz aspekta Dragodida znači da se omeđuju i stabiliziraju suhozidom. Mislim da je dobra nadogradnja udružnog rada jer se tu naglašava ekološka uloga suhozida, a s obzirom da se lokve i kartiraju, aktivno se dopunjuje baza podataka na Suhozid.hr-u. Suhozid.hr je geoinformacijska baza podataka, što također izdvajam kao odličan projekt, mislim da je to jedna od tri takve u Europi, pored Katalonije i Andore. Nadopunjujemo ju mi kroz udružne aktivnosti, ali i javnost kroz participatory mapping. Za nekoliko mjeseci suhozid.hr baza se nadograđuje, unificiraju se podaci i prebacuju na novu (Arches) platformu o čemu više možete čitati ovdje.

 

Kako opseg djelovanja udruge 4 grada Dragodid raste, tako ona organski postaje i dijelom međunarodnih mreža poput REPS – Réseau Européen de la Pierre Sèche, SPS – Société scientifique internationale Pour l’étude pluridisciplinaire de la Pierre Sèche i drugih. Kako inozemne organizacije valoriziraju suhozidnu baštinu i koliko se njihove perspektive razlikuju, odnosno, na što su usmjerene?

Filip Šrajer: Mediteranci su uvijek skloni malo preuveličavati domete i uspjehe, ali činjenica je da je SPS, usprkos labavoj strukturi i gotovo nikakvom financiranju uspio održati već 17 kongresa od 1997. godine, u 8 zemalja. Najjaču institucionalnu brigu za suhozide prepoznajem na Mallorci, koja kao ekvivalent županije ima stalno i povremeno zaposlene na održavanju suhozidnog krajolika, preciznije putova po Sierra Tramuntani, i u Švicarskoj, gdje se gradeći suhozide može odslužiti civilni vojni rok.

Francuska ima dva profesionalna udruženja, Španjolska ima regionalno decentralizirane zidarske škole u kojima se uči i suhozidna gradnja, slična je regionalna priča i u Italiji, gdje sjeverni dijelovi prednjače po suhozidnim aktivnostima. Tamo svoju bazu ima ITLA, međunarodno udruženje za terasirane krajolike, a u Padovi i Bolonji ima i znanstvenika koji se bave tom temom. Engleska bi u temi suhozida sa svojim Dry Stone Walling Association bila sigurno u vrhu, ali – zanimljivo – oni kao nacija ne priznaju koncept nematerijalne kulturne baštine, oni to na neki način žive, pa nisu baš ni umreženi s ostalim zemljama.

Suhozidne radionice u ovom ili onom obliku održavaju se u najmanje deset zemalja. Japanci imaju zanimljivu scenu, ali su daleko od europske “centrale”. Francuska ima vjerojatno najjači baštinski volonterizam, stotine organizacija i nekoliko mreža (tamo volonteri ne obnavljaju samo suhozide nego i dvorce, crkve i tvrđave).

Sve to dovelo je do toga, da je inicijativu za upis vještine na UNESCO-ov Popis nematerijalne baštine čovječanstva, koja je došla od Cipra i Grčke, na mah prihvatilo još šest zemalja (Hrvatska, Slovenija, Italija, Švicarska, Španjolska i Francuska), a sad se, četiri godine nakon upisa, žele pridružiti još i Irska, Austrija, Belgija, Luksemburg i Andora. To znači da oko suhozidne vještine ima dosta pozitivnog sentimenta, ali i svijesti o njenoj ugroženosti.

 

Rad udruge 4 grada Dragodid na području edukacije, istraživanja, dokumentacije i međunarodnog umrežavanja vrlo je vidljiv. Međutim, možete li nam pojasniti kako udruga djeluje u smislu podrške poljoprivrednicima koji suhozide i dalje grade kako bi “oslobodili“ zemlju od kamena ili izgradili ograde i međe? S obzirom na to da veliki broj plodnih tla omeđenih suhozidima leže neiskorištena, bez plodova i uroda, koja su vaša razmišljanja o tome kako izgrađeni krajolik ponovno staviti u funkciju?

Tanja Kremenić: Zatečeno stanje je zaista takvo da postoje brojne površine omeđene suhozidima, nekada poljoprivredno intenzivno korištene, a sada neiskorištene, prepuštene reforestaciji. To ne znači da su se sve oduvijek koristile na taj način i da je to jedini ispravni način njihova korištenja. Mnoge su suhozidno omeđene parcele nastale i završile unutar nekoliko desetljeća, tijekom vinske konjunkture na pregibu 19. stoljeća.

U moru svih njih bi se trebale prioritizirati one koje se žele revitalizirati. Nesretna okolnost je ta da će se često prioritizirati one u neposrednoj okolici primorskih gradova jer istovremeno radi o području najprivlačnijim za turističku gradnju i potonja većinom dobiva primat.

Tamo gdje se želi ići u smjeru poljoprivrede koja se temelji na minimalno mehaniziranim pristupima kojima je cilj očuvanje suhozidnih struktura, možda će trebati razgovarati i na razini cost-benefit analiza, gdje možda ulaze u igru tzv. usluge ekosustava, gdje se upravo funkcije koje ima suhozid (stabilizacija tla, usmjeravanje bujičnih tokova, omogućavanje staništa, estetska, rekreativna komponenta,…) pokušavaju novčano prikazati.

I u ovoj situaciji imamo problem, jer nam za tu analizu nedostaje input podataka, ali i dogovorenih metoda. Sve nabrojeno je tu da se ukaže da se radi o kompleksnoj situaciji i da teško stane u jedan paragraf. Ima nekoliko solucija, a one će vjerojatno trebati biti izrađene po mjeri za svaki prostor.

Filip Šrajer: Profesionalnom poljoprivredniku suhozid danas objektivno više smeta nego koristi. Priječi mu prilaz kolima i traktorom, zauzima teren parcele, a kao ograda protiv životinja je manje djelotvoran od žice. S druge strane, njegova pozitivna okolišna uloga prepoznata je u poljoprivrednim politikama na razini EU pa se nude vrlo privlačne subvencije za njegovo zadržavanje. To je, da se ne lažemo, možda prvi motiv današnjem poljoprivredniku za očuvati suhozid na životu.

Drugo je, što su mnogi poljoprivrednici na Jadranu danas vikend poljoprivrednici, uglavnom maslinari, koji se maslinama bave iz hobija, identitetskih i estetskih razloga. Njima suhozidi predstavljaju ambijent provođenja slobodnog vremena i izravnu vezu s prirodom i precima koji su ih gradili, pa imaju taj motiv da ih ne uklanjaju. Mislim da i jedni i drugi predstavljaju našu tihu publiku, koja rjeđe dolazi na radionice, ali se koristi našim priručnikom Gradimo u kamenu (inače ne bi bio prodan u 15.000 primjeraka) i ostale materijale koje proizvodimo.

 

__________
Izvor: Maja Flajsig za vizkultura.hr
Naslovna fotografija: Unsplash