Mi smo išli u tom smjeru od početka, a onda smo čuli za permakulturu. I sad, čitam ja te knjige i zapravo vidim da sve to i odrađujem već, samo nisam to zvala permakultura, to sam zvala ‘uživam u prirodi i volim sve, njegujemo sve, nećemo ništa ubijati i sadit ćemo sve što možemo’. I poklopilo se.
O OPG-u Eko Škoj u superlativima se piše i na gastro i na poslovnim portalima. U sklopu serijala Permakultura kao stil života predstavljamo ga kao primjer dobre prakse. O ekologiji, turizmu, gastronomiji i permakulturi popričali smo s Jelenom Marović – mladom poduzetnicom i slučajnom permakulturisticom.
Tema ”Permakultura kao stil života” dio je programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
.
Eko Škoj je izvrstan primjer onoga što volimo zvati ‘održivim turizmom’. O kakvom modelu se radi?
Turizam i taj priljev ljudi iz cijelog svijeta nam je podario nekakvu sigurnost, da možemo živjeti od poljoprivrede. Što se tiče restorana, gastronomije, svi mi vidimo da svijet ide u nekom puno održivijem smjeru, da bi trebalo nuditi sezonsko i lokalno. U fazi smo kada se barata hrpetinom pojmova kao što je samoodrživost, ali se ljudima ne daje razumijevanje što to točno znači.
Nameće nam se da trebamo biti ekološki, da treba ovo ili ono, ali suštinsko razumijevanje, približavanje s prirodom, davanje djeci da se igraju na zemlji… to nestaje. Danas je ljudima zemlja prljava, a pesticidi i klor u vodi su čisti. Stvarno nevjerojatno koliko nam je percepcija pomaknuta. Trebamo se po puno pitanja vratiti unazad, kada su ljudi više promatrali i učili iz promatranja nego što su prihvaćali nove, konvencionalne stvari.
Kako funkcionira Eko Škoj danas?
Mama i ja smo same u ovoj kući u Žrnovu, oko koje na 400 kvadrata zemlje uzgajamo povrtnice, začine i čajeve. I cvijeće i voćke. Vrt je vrlo bioraznolik i pokriva naše kućanske potrebe i potrebe naših gostiju. Eko Škoj je izletište u sklopu OPG-a, ugostiteljska djelatnost kroz koju nudimo 80% vlastitih proizvoda i 20% onih koje ne možemo proizvesti, koje nabavljamo od drugih OPG-ova: brašna, šećer koji koristimo kao konzervans, kozji sir i kozletinu, domaća jaja. Tijekom sezone koja traje 5-6 mjeseci, ugostimo 10 do 15 ljudi dnevno.
Imamo na drugoj lokaciji još 2.2 hektara zemlje, računajmo da pola ode na suhozide, dakle nešto više od jednog hektara zemlje gdje je 400 maslina, voćke, samoniklo bilje.
Ovdje smo sada u najmu. Na ovo drugoj lokaciji, u masliniku, planiram novo imanje koje će biti potpuno samoodrživo i bit će zauvijek.
Kakvi su planovi?
Išla bi u uređenje prema principima permakulture. Neke stvari su već određene ali, kako su stari bili pametni, kuća koja postoji gleda na čisti jug i grije se suncem. Tu bi trebala biti kuhinja i ugostiteljski dio, jer se od toga živi. Plus vanjski plato i terase u obliku amfiteatra, sa suhozidima. Idila. Jako raznoliko, svakih 20 metara je svoje pravilo što se tiče i vjetra i topline i sunca i vode, tako da ima puno za proučavati.
Drugi dio su male kamene kućice koje renoviram, one će služiti za smještaj gostiju, predavača, radnika, po potrebi. Plan mi je održavati edukacije, voljela bih završiti tečaj permakulturnog dizajniranja i promovirati održiviji, ekološki prihvatljivi život: recikliranje otpada koji se proizvodi; sadnja i uzgoj vlastitog bilja, presadnica, sakupljanje sjemena; prepoznavanje i priprema samoniklog i ljekovitog bilja; sve radionice vezano uz gastronomiju, kuhanje, tehnike konzerviranja i čuvanja hrane.
Ovisi koliko ću ja biti kompetentna i koliko ću se uspjeti educirati, ali planiram sve ovo čime se ja bavim, svaki segment, provest kroz edukaciju. Tako da svatko tko dođe i hoće učiti o jednoj stvari, ili sam želi izgraditi imanje, ima primjer ispred sebe kako bi to trebalo izgledati.
Kako si došla do permakulture? Kako si otišla na tečaj u Španjolsku i je li ti tamo već sve bilo poznato ili si ipak nešto novo naučila?
Mama je svojedobno dobila na poklon knjigu od Miroslava i Karmele Kiš. Čitajući, shvatili smo da već godinama koristimo mnoge od spomenutih metoda. Onda je ove godine LAG5 objavio poziv na tečaj primjene permakulturnih tehnika u Španjolskoj i kako mi sve nekako ide u tom smjeru, odlučila sam da ću poći, uglavnom da ostvarim kontakte.
U principu nisam ništa novo dobila što se tiče poljoprivrede i permakulturnog dizajna – do toga sam došla sama kroz rad i to već primjenjujem. Ono što mi je bilo novo je društveni aspekt permakulture: rad s ljudima, komunikacija, organizacija posla, dinamika grupe. To mi je bilo jako interesantno jer daje jedan novi uvid u to što potencijalno radiš krivo s ljudima: da li svi iskorištavaju svoj potencijal; da li svi uživaju u tome što rade, i koliko uživaju; da li su svima jednaki i dobit i davanje? To je nešto na čemu sada moram poraditi. Svi moramo na tome poraditi!
Obično pričamo o permakulturi u smislu zadovoljavanja osobnih potreba, nekomercijalnom. Vi živite od ovoga, nemate drugih izvora prihoda?
Tako je. Ali ja volim to što radim. Otok je jako raznolik, nama ne prestaje poljoprivredna sezona zimi, kao na kontinentu. Mi imamo cijelu godinu posla, ljeto je jedini period kada ništa puno ne radiš na zemlji, nego bereš i održavaš. To je period kada je sezona i kada možeš svoje viškove plasirati gostima.
Nije tu samo profit bitan. Nama dolazi po 10-15 ljudi da bi uživali u ekološkoj, zdravoj, lokalnoj, sezonskoj hrani. Imamo dovoljno gostiju jer smo se tako profilirali, mi imamo siguran posao, i od toga se može živjeti ako imaš nekakve normalne potrebe od života.
Mislim da ni u jednom drugom poslu ne bi dobila iskustvo koje imam sad. Naravno da me strah, gdje ću sutra biti i od čega ću živjeti. Ali opet, imam toliko vještina i znanja da se ne bojim ni da ću biti gladna ni bosa ni žedna. Znam da ću preživjeti što god da bilo.
Sve to zvuči jako logično, pa se nameće pitanje zašto su mjesta poput Eko Škoja još uvijek iznimka, a ne pravilo?
Problem je u mentalitetu; ljudi su navikli raditi sezonu. Ja razumijem da smo svi dosta komotni i da je jako lijepo šest mjeseci raditi, šest mjeseci ne, ali s druge strane znam da ljudi u tim ljetnim mjesecima pucaju po šavovima, rade od jutra do mraka, ne mogu stajati na nogama. I onda im tih drugih šest mjeseci uistinu treba da se rehabilitiraju od te lude sezone. Ali to je potpuni disbalans, gdje dobit nije adekvatna u odnosu na ono koliko si dao.
Ja kada preko dana radim, vidim rezultate, što mi daje samopouzdanje i zadovoljstvo. Kada ne radiš samo jednu stvar nego puno različitih stvari onda njeguješ svoje mjesto, svoju okolinu, njeguješ energiju koju ti otok pruža. Možda si dobar primjer nekome tko će od tebe nešto naučiti, bit ćeš ponosan radi toga. Nemam periode kada padam s nogu i trebam odmor. Sve u mom životu je izbalansirano. Koliko radim toliko uživam i učim; koliko dobivam, toliko dajem. Iz svega imam neku određenu dobit, kakva god ona bila.
Valjda je to poanta. Da u svakom trenutku, danu, osjetiš da ti se uložena energija vratila, puno češće i poduplala.
Ovaj je članak dio programa “Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije.
__________
Autor: Ivka KH
Fotografije: Eko Škoj
