ODRŽIVI OTOCI – Permakultura kao stil života: Intervju sa Zoranom Skalom

ODRŽIVI OTOCI – Permakultura kao stil života: Intervju sa Zoranom Skalom

Objavio: Ivka - 15.05.2022.

U sklopu serijala Permakultura kao stil života, Zoran Skala, ambasador Europskog klimatskog pakta i član Tranzicijske inicijative TIKO, upozorava na predstojeću klimatsku katastrofu

Tema ”Permakultura kao stil života” dio je programa Čovječanstvo na raskrižju: otoci na putu prema zelenoj tranziciji” financiranog iz Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije, a intervju sa Zoranom Skalom održala je Ivka KH.

O ”crvenom alarmu za čovječanstvo” i usklađivanju načina života s mogućnostima prirode pročitajte u nastavku…

.
Aktivni ste u buđenju svijesti o neodrživosti trenutnog ekonomskog i društvenog sistema. Što je i kako je nastao ‘Crveni alarm za čovječanstvo’?

„Crveni alarm za čovječanstvo“ oglasio je Međunarodni panel za klimatske promjene u kolovozu prošle godine. Dan-dva poslije je Antonio Guterres (UN) rekao „To mora biti posmrtno zvono za ugljen i fosilna goriva prije nego što unište naš planet“. Kod nas je tada bio vrhunac turističke sezone, a odmah nakon nje se razbuktala pandemija – i, „Crveni alarm“ je pao u zaborav. U zaborav je pala najveća prijetnja čovječanstvu IKAD!

No, klima nije jedina „žrtva“ danas dominirajućeg ekonomskog sustava koji je stabilan samo dok raste. Našoj djeci smo prepolovili bioraznolikost, iscrpili većinu prirodnih resursa, osiromašili tlo i onečistili more, kopno i zrak. Naš pokušaj razgovora sa sumještanima o „Crvenom alarmu“ bio je da ih, s jedne strane, podsjetimo i/ili upozorimo da nam slijede velike promjene, a s druge, da ih potaknemo da se organiziramo da djecu zaštitimo od najtežih ishoda.

 

Što bi u svijetu trebalo promijeniti da bi „Crveni alarm za čovječanstvo“ prestao bljeskati?

Počnimo od onog što je najvažnije da svi na svijetu naprave. Da bi naša djeca imala bolje izglede za bilo kakvu budućnost, tj. da im ovaj planet ostane pogodno mjesto za življenje, ljudi bi morali prestati s emisijama stakleničkih plinova do kraja ovog desetljeća.

Zaboravite na priče o novim izvorima energije koji će „uskočiti“ na mjesto odlazećih fosilnih goriva (poput kontrolirane fuzije, vodika, ili masovnog prelaska na fotonapon i energiju iz vjetra), uz pomoć kojih bi mi kao mogli zadržati sadašnji način življenja, a istovremeno da zaustavimo klimatske promjene i devastacije okoliša. To više nije realna opcija u raspoloživom vremenu. Moramo se pomiriti s činjenicom da ćemo morati živjeti s manje energije!

Ako zbog vlastite komocije ili nemogućnosti postizanja globalnog dogovora (ne zaboravite, 26 svjetskih klimatskih konferencija je propalo!) propustimo to učiniti, onda ćemo bez fosilnih goriva ostati nešto kasnije, kad se njihove komercijalno dostupne rezerve dokrajče, i kad se globalna ekonomija bez energije sama od sebe uruši. Na upropaštenom planetu nema nikakve ekonomije.

 

Rob Wingate /Unsplash

 

U jednom od svojih predavanja spominjete usklađivanje načina života s mogućnostima prirode, što pod tim podrazumijevate?

Naš način življenja osloncem na neobnovljivu energiju iz fosilnih goriva razvijan je 200 godina. Knjiga „Granice rasta“ nas je točno prije 50 godina prvi puta argumentirano upozorila da je to neodrživo. Nismo se obazirali na to, kao ni na kasnija upozorenja, kao ni na najnoviji „Crveni alarm za čovječanstvo“.

Treba znati da već milijarda ljudi u svijetu živi u administrativnim jedinicama koje su proglasile „Klimatsko izvanredno stanje“, jer se tako prioriteti, planovi i resursi lakše preusmjeravaju na najveću prijetnju. Dakle, nezapaženo od medija i politike u pozadini se događa procvat alternativa, poput permakulturnog pokreta. Tamo gdje se otvoreno razgovara o onome što se događa u svijetu s klimom, okolišem i resursima, ljudi mijenjaju svoje želje, planove i način življenja.

 

Što je s nama koji živimo na otocima?

Mi na otocima moramo shvatiti da ćemo s napuštanjem fosilnih goriva imati sve manje turista (dolazak gostiju zrakoplovima, kruzerima, osobnim vozilima će se smanjivati, pa i nestati). Moramo shvatiti i da ćemo se u namirivanju svojih osnovnih potreba sve manje moći oslanjati na izvan-otočke izvore.

Ovo se osobito odnosi na hranu, jer će proizvodi industrijske poljoprivrede postupno nestati, budući da u potpunosti ovise o fosilnim gorivima (poljoprivredna mehanizacija, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, transport, pakiranje u plastici). S nestajanjem industrijske poljoprivrede doći će do zatvaranja trgovačkih lanaca, pa ukoliko ne budemo o tome blagovremeno razmišljali, mogli bi se zateći u „prehrambenoj pustinji“ (sve češća pojava u svijetu da nemate gdje kupiti hranu jer su trgovine bankrotirale).

 

Mick Haupt /Unsplash

 

Što bi bilo razumno činiti u takvim okolnostima?

Globalizacija se dogodila zahvaljujući privremenoj dostupnosti velikih količina energije iz fosilnih goriva. S napuštanjem (ili potpunim iscrpljivanjem) fosilnih goriva vraća se lokalizacija, odnosno naš način življenja će se sve više svoditi na ono što nam prirodni resursi otoka i bližeg okruženja budu mogli ponuditi. Na sreću, mi znamo da se na našim otocima prije ere fosilnih goriva upravo tako i živjelo. Doduše, puno starih znanja je zaboravljeno, a vrlo malo ljudi se bavi agroekološkom proizvodnjom hrane.

No, baš uz pomoć znanja iz permakulture mogla bi se oživjeti sposobnost samodostatnosti u namirivanju osnovnih potreba otočkoj zajednici. Samodostatnost i otpornost na vanjske poremećaje su najdragocjenije osobine koje neka zajednica može imati u vremenima prema kojima idemo.

Opsjednutost novcem i potrošnjom dovela je čovječanstvo u sadašnje stanje da nismo sigurni koliko će još biti generacija ljudi. Zato nastojmo ojačati otočne zajednice i regenerirati prirodne vrijednosti otoka, jer će to današnjoj djeci vjerojatno biti jedini stvarni temelj na kojem će moći graditi svoju kvalitetu življenja. I nadajmo se da će drugi učiniti isto, pa nam se posreći da i klimatska kriza bude samo prolazan fenomen.

__________

Autor: Ivka KH
Naslovna fotografija: Pixabay.com