ODRŽIVI OTOCI – Građani i zelena tranzicija: Veljko Armano Linta

ODRŽIVI OTOCI – Građani i zelena tranzicija: Veljko Armano Linta

Objavio: Ivka - 22.11.2022.

U sklopu serijala Interesi i uloga građana u zelenoj tranziciji, arhitekt Veljko Armano Linta pričao nam je o zgradama i ekosustavu

 

Veljko Armano Linta, mag.ing.arch., ovlašteni je arhitekt, direktor Studija Armano Linta za arhitekturu i dizajn, certificirani Gaia Education trener za održivost, suosnivač tima Satelit edukacije za održivost i regenerativnost. Vodio je izradu interdisciplinarnih scenarija poučavanja Održivog razvoja za hrvatske osnovne i srednje škole u sklopu Carnetovog projekta e-Škole. Povrh brojnih objava popularno-stručnih tekstova, stručni radovi su mu objavljeni u zborniku konferencije o integrativnoj održivosti Sveučilišta u Bathu i knjizi The Routledge Companion to Critical Approaches to Contemporary Architecture.

 

Intervju je provela Ivka KH u sklopu teme ”Interesi i uloga građana u zelenoj tranziciji”. Tema je dio programa “Čovječanstvo na raskrižju: hrvatski otoci na putu prema zelenoj tranziciji” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrnost elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.

 

U kontekstu globalne potrošnje energije, koji dio se odnosi na građevine, na njihovu izgradnju i održavanje?

Izgradnja i korištenje zgrada predstavljaju ogroman potencijal za pozitivne promjene koje su potrebne i u načinu na koji proizvodimo energiju, i u tome koliko nam energije treba u zgradama, i u izboru građevnih konstrukcija i materijala, i u odlučivanju koliko, gdje i zašto graditi.

Globalno, korištenje zgrada (grijanje, hlađenje, topla voda, rasvjeta, električni uređaji) je odgovorno za 30% potrošnje energije cijeloga čovječanstva.  U zgradama se potroši čak 55% električne energije na svijetu.

K tome, energiju trošimo i da bismo uopće izgradili i renovirali zgrade: Kada ubrojimo korištenje građevinskih materijala, možemo reći da su zgrade odgovorne za 40% svjetskih emisija ugljičnog dioksida povezanih s energijom, odnosno za oko 30% ukupnih emisija stakleničkih plinova.

Povrh nužnog što bržeg prelaska na obnovljive izvore energije, međuvladin panel za klimatske promjene izvještava da najveći potencijal za smanjenje emisija unapređenjem postojećeg sektora leži u energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu.

 

Ipak, moramo negdje živjeti. Kako zadovoljiti tu ljudsku potrebu za skloništem, uzevši u obzir da, kako ste sami u intervjuu za ArhiBau naglasili, priroda nije nepresušan izvor resursa niti nepresušna jama za naš otpad?

Kad projektiramo zgradu i biramo njezine konstrukcije i materijale, trebali bismo biti svjesni svih njihovih posljedica na dobrobit ljudi i ekosustava, od proizvodnje do kraja životnog vijeka.

U Hrvatskoj najveći dio energije koju troše zgrade otpada na grijanje, a budući da nam je velik dio postojećih zgrada energetski neučinkovit, u stambenim zgradama trošimo više energije po metru kvadratnom i od hladne Finske!

Jedan od načina smanjenja potrošnje energije je tzv. energetska obnova postojećih zgrada, ali nikako ne smijemo zaboraviti da se energetska učinkovitost prije svega postiže mudrim projektantskim mjerama, kao što je pasivno korištenje energije sunca zimi i pasivno hlađenje ljeti.

 Također, osobno smatram da nismo dovoljno u kontaktu sa svojim stvarnim potrebama, nego da smo pod utjecajem konzumerističke kulture i marketinga počeli podrazumijevati da je novac jedino što nas ograničava u građenju: da imamo beskonačno novca, vjerojatno bismo imali beskonačno veliku kuću i beskonačno mnogo posluge da je održava, i to bi nam bilo beskonačno super. Naravno da ne bi!

Krajnje je vrijeme da duboko preispitamo način na koji smo navikli zadovoljavati „ljudsku potrebu sa skloništem“.

 

Projekt regenerativnog uređenja parcele obiteljske kuće: uživanje u krajobrazu, uzgoj hrane za osobne potrebe i podržavanje ekosustava sve u jednom, u sinergiji s kućom.                                                               Autori: Veljko Armano Linta i Igor Zlojtro

 

Dio smo ekosustava i moramo biti svjesni posljedica svog djelovanja. To je posebno uočljivo na otocima koji su zatvorene, geografski ograničene zajednice. Što se tiče arhitekture, što možemo napraviti da minimiziramo negativan utjecaj na ekosustav, ili da ga čak učinimo pozitivnim? Pri tom mislim i na izgradnju doma, ali i na – nažalost – vrlo popularna ulaganja u turističke kapacitete, odnosno ‘ciglu i beton’.

Na otoku je lako zamisliti kako bi bilo da izgradimo cijeli prostor: ne bi ostalo ničega što nas uopće privlači da živimo na njemu ili ga posjetimo. Zato paralelno s razmišljanjem o tome kakve trebaju biti kuće, trebamo razmišljati o tome gdje treba biti kuća, a gdje ne smije.

To ne znači da je svaka gradnja loša, nego da treba pronaći ravnotežu te da je i najljepša kuća na krivom mjestu zapravo kuća s lošim utjecajem.

Sasvim je moguće izgraditi ili renovirati kuće tako da štedljivo koriste građevne materijale, da trebaju malo energije, da koriste energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, da skupljaju i štedljivo koriste vodu, da pročišćavaju svoje otpadne vode i koriste ih za navodnjavanje, da kompostiraju biootpad i njime obogaćuju tlo (a možda i dobivaju bioplin). Ako takve kuće stavljamo na prava mjesta i ne gradimo gdje ne bismo trebali, znači da svoje potrebe zadovoljavamo na način koji nas čini otpornijima na prirodne i ekonomske katastrofe, a pritom imamo pozitivan utjecaj na ekosustave, poljoprivredne sustave i klimu.

Mediteranskim bi otocima trebalo biti jako stalo do toga da ublaže klimatsku krizu jer će zbog nje biti još jače pogođeni sušama i požarima nego danas.

Turizam je često glavni pokretač gradnje, ali zarada od turizma je toliko izdašna da bi lokalna zajednica mogla postaviti iznajmljivačima strože energetske zahtjeve, primjerice obvezu instaliranja fotonaponskih elektrana. A zamislivo je i da prostorni plan propiše posebno visoke ekološke zahtjeve za luksuzne građevine.

 

Paradoksalno, dok se na jadranskim otocima jako puno investira i gradi, rješavanje stambenog pitanja za lokalno stanovništvo predstavlja čak i veći problem nego na kontinentu. Kao jedno od rješenja nameću se stambene zadruge, možete li nam objasniti o čemu se radi?

Temeljna odlika stambenih zadruga jest da ne teže financijskoj dobiti. Osobe se udružuju u zajedničkom pothvatu izgradnje ili renovacije stambenog prostora, pri čemu je trošak gradnje ono što će osobe platiti (uključujući parcelu, projektiranje, dozvole, priključke itd.). U svoje troškove ne moraju uračunati dobit nekog trećeg investitora, što je značajna ušteda u usporedbi s kupnjom nekretnine u novogradnji. Uz to, stambene zadruge mogu dugoročno regulirati cijenu nekretnine, odnosno najma, tako da bude otpornija na tržišne anomalije.

Međutim, ušteda nije jedina motivacija za osnivanje stambene zadruge i zajedničko stanovanje; možda čak nije ni glavna. Kada se pitamo, ili čak svađamo, je li za promjenu bitniji pristup odozdo prema gore (od građana prema politici) ili odozgo prema dolje (političkim odlukama koje građani moraju poštovati), često zaboravljamo koliko je velika moć složne skupine ljudi ili kvalitetne lokalne zajednice, s dovoljno malo ljudi da se mogu ujediniti i organizirati, i dovoljno puno ljudi da zajedno mogu pokrenuti značajne projekte, ali i primjerom i zagovaranjem utjecati na šire društvo.

Lokalna samouprava otoka tome može doprinijeti izradom prostornih planova u kojoj s urbanistima i ostalim stručnjacima surađuju i zadrugarske inicijative kako bi se planom podržalo stvaranje zadružnih projekata koji su u interesu cijeloga otoka. To se ne tiče samo određivanja građevinskih zona, nego i pravila koja, primjerice, omogućuju organizaciju stambene zadruge i ključna su za njenih uspjeh.

Više informacija o temi stambenih zadruga može se dobiti i kroz Facebook grupu Zajedničko i zadružno stanovanje, kroz radionice i aktivnosti zadruge Otvorena arhitektura, kroz edukacije tima Satelit  o regenerativnosti i kulturi suradnje i kroz suradnju s arhitektonskim studiom Armano Linta.

.

Što je regenerativna arhitektura i zašto nam je potrebna?

Regenerativna arhitektura, kao što samo ime govori, regenerira, odnosno obnavlja.

Što obnavlja? Obnavlja zdravlje i otpornost ekosustava i društva.

Ako zadovoljavamo svoje potrebe nauštrb ekosustava, oštetit ćemo ekosustav i naposljetku ugroziti vlastiti opstanak. Budući da smo kao vrsta svjesni te ekološke činjenice, da smo svjesni svojeg utjecaja, i da smo tehnološki iznimno moćni, imamo i odgovornost i priliku namjerno djelovati regenerativno, odnosno, kako kaže Daniel Christian Wahl, izaći iz civilizacijskog puberteta u kojem radimo što nam se prohtije bez razmišljanja o posljedicama.

Treba imati na umu da građenjem ne stvaramo samo fizički prostor. Stvaramo prostor koji će oblikovati naše interakcije. Primjerice, vrt uz kuhinju vrt ili balkon sa začinima djetetu može pomoći da nauči da hrana ne raste u dućanu, nego iz zemlje.

Slično je s nišom u kamenom zidu u kojoj ptica može saviti gnijezdo pa čovjek od malena može doći u kontakt s drugim živim bićima i shvatiti da može nešto učiniti za njih. To su mali primjeri koji pokazuju da arhitekturom odgajamo sami sebe, htjeli to ili ne.

Prostor i građevine su, često nesvjesna, uputa za život. Ako je u zid kamene kuće s ulične strane ugrađena klupa, to je mala gesta, ali lijep doprinos javnom prostoru koji podržava i ohrabruje ljudski susret, društvenu koheziju, gradnju zajednice, i uči nas da je moguće i normalno privatnim ulaganjem opslužiti i javni interes.

Zato se regenerativna arhitektura ne bavi samo materijalnim aspektima stvarnosti, nego nastoji pozitivno utjecati na naše navike, svjetonazore i psihička stanja.

Pročitali ste skraćenu verziju inspirativnog razgovora. Veljkov rad na temu regenerativne arhitekture možete pronaći ovdje

 

__________
Autor: Ivka KH

Naslovna fotografija: Pixabay