Radoznali promatrač | O otoku, o budućnosti

Objavio: Pokret Otoka - 12.06.2017.

„Adio prijatelju, adio!“, dobacio je šjor Bepo na posljednjem ispraćaju, ispustio cvijet iz ruke i brzim korakom otišao s tog tužnog mjesta rastanaka. Spustio se uskom stazom između suhozida koja vodi ravno u mjesto, sjeo na klupicu, odložio štap od divljega gloga i odrijemao.

Na otoku se više ne čuju dječji glasovi, igra i smijeh. Škola se zatvorila početkom devedesetih godina i od tada život na otoku postupno stagnira u gospodarskom i u društvenom smislu. Brojni mladi ljudi u potrazi za poslom i boljim uvjetima života napustili su otok, ostali su stariji stanovnici, tišina mora i mirisi Mediterana. Brodske veze s kopnom sve su slabije, doktora nema, a na otoku još uvijek u istoj zgradi djeluju mala pošta i dućan koji su dokaz da znakovi života još uvijek postoje.

Gospođa Vjera najstariji je stanovnik otoka, nositeljica Partizanske spomenice i majka dvaju sinova koji su s obiteljima odselili u Ameriku i s majkom više ne održavaju kontakte. Gospođa Vjera se ne žali na slabu infrastrukturu, ne žali se ona ni na nedostatak vode tijekom ljetnih razdoblja, a kada joj netko spomene doktora, opsuje sve svece i vragove. No ipak ju nešto muči, baš kao i svakog normalnog čovjeka, a to je Pop koji dolazi održati misu samo tijekom bitnijih blagdana zbog slabe povezanosti otoka s kopnom.

U mjestu su i dan danas prisutna razna praznovjerja, među kojima su i ona da se od ribarenja odustaje ako se sretne udovica, mačka ili svećenik. Stoga ni ne čudi da ribar Dinko već danima sjedi u kući, a s obzirom na to da na otoku nema ni mačke ni svećenika, bit će da je ni kriv ni dužan naletio na udovicu.

U uvalu povremeno doplovi sa svojom jedrilicom pomorac Mladen, inače rođeni otočanin koji je također bolju priliku za život pronašao na kopnu. Mještani su ga prozvali Casanova zbog brojnih ljubavnica koje su zajedno s njim vikendima dolazile u uvalu. Može se sa sigurnošću reći da su seksualne aktivnosti koje se odvijaju na jedrilici i jedine aktivnosti takvog tipa prisutne na otoku i u njegovom obalnom pojasu te svakako unose nemir u otočne vale.

Jedini koji razmišlja o demografiji otoka je čini se šjor Šime, predsjednik otočnog mjesnog odbora koji je očaran hrvatskim filmom „ Svećenikova djeca“ pronašao način kako povećati natalitet i revitalizirati otok. Šjor Šime bi bušio kondome baš kao u filmu i tu se opet uključuje u začarani krug iz kojeg čini se, bar zasad nema izlaska, jer na otoku nema spolne aktivnosti, nema svećenika, a nažalost ni kondoma.

I tako miran život na otoku teče dalje, Šjor Bepo s početka priče konačno se probudio, gospođa Vjera konačno je dočekala popa koji je zakasnio na njezin posljednji ispraćaj. Ribar Dinko izašao je iz kuće i opet ni kriv ni dužan ponovno naletio na udovicu, Mladenova jedrilica i dalje stvara valove i unosi nemir u uvalu, a Šjor Šime još uvijek čvrsto zagovara stajalište da će bušenjem kondoma doći do poboljšanja demografske slike otoka.

Trajekt se udaljava od tog malog hrvatskog otoka kojeg je zadesila neizvjesna sudbina, kao i brojne ostale male i udaljene otoke koji polako umiru, a s njima odlaze uspomene, tradicija i običaji koji će biti trajno izgubljeni ako se ne pronađu rješenja za njihov opstanak. Trajekt se udaljava, a s njime i putnici koji će jednog dana kada se vrate na otok shvatiti da su njihove lađe iz snova odavno potonule.

 

IZVOR: Fiuman.hr

AUTOR: Leo Šamanić, član Pokreta Otoka