Na konferenciji o zdravstvenom turizmu koja je prošli mjesec održana u Vela luci na otoku Korčuli bila nam je izuzetna čast sudjelovati na panel raspravi u društvu Nede Pinezića s otoka Krka. Njegovo izlaganje i poruka koju je prenio svim nazočnima izmamile su ponos što pripadamo ovom društvu otočana, ali i suze slijedom iznijetih činjenica koje nas uvijek iznova dirnu ravno u srce.
Što je Nedo imao za reći predstavnicima Ministarstava i drugih institucija o održivom razvoju te čime je zaslužio naše duboko poštovanje i divljenje pročitajte u nastavku:
JA SAM HOMO BODULUS
Moje ime je Nedo Pinezić, dolazim s otoka Krka i ja sam tipični Aboridžin u Hrvatskoj, dakle pripadnik Homo Bodulus, jednog naroda koji izumire. Zašto sam počeo na ovakav način? Zato što ja želim vidjeti Zakon o otočanima, a ne Zakon o otocima. Zašto to govorim? Zato što svaki otok za sebe, napose u Hrvatskoj, je mali svijet za sebe i svi ljudi na našim otocima su drugačiji kao što su i prilike na svakom otoku drugačije i ne možemo, na žalost, sve otoke staviti u isti koš. Samo na Kvarneru Rab se razlikuje apsolutno od Krka i povijesno i prirodno i kulturno i svakako, Cres od Lošinja i tako dalje. Ono što moramo voditi račune ja da sačuvamo život na otocima, ali život nas otočana. Ili bi, spomenut ću osobu koju ne cijenim baš previše – Donalda Trumpa, trebali koristiti njegovu krilaticu “Who’s first?” i “Bodul’s first” staviti u prvi plan. Tko je prvi? Da li su prvi strani investitori, da li su prvi domaći investitori koji grade velike apartmanske kuće na otocima ili bi trebao biti ja prvi sa svojom obitelji koji živimo dokazano preko 600 godina na tom otoku i čiji preci su sačuvali život i kulturu na tom otoku i uvjete za život za sve koji dolaze na otok.
GOSTI TRAŽE SUSRET S LOKALNIM DOMAĆINOM
Poanta svega je da se sačuva hrvatski čovjek na hrvatskom otoku. Zašto je to važno? Zbog turizma, gospodo. Turizam se promijenio, možda niste dovoljno u tijeku, ali podaci koje ću sada staviti na stol vrlo jasno govore da prema jednoj od najrelevantnijih platformi na svijetu – Booking.com, koji dnevno smješta milijun i po gostiju na svijetu čiji je dohodak godišnji jednak dohotku hrvatskog turizma, kaže da 2/3 gostiju koji putuju zapravo traže kontakt s lokalnim ljudima, traže doživljaj lokalne kulture, traže lokalnu hranu, a ono što je zanimljivo s aspekta turizma zdravlja, kako ja volim zvati ili zdravog turizma jer je to puno ljepša riječ, a to je da 2/3 ljudi koji putuju itekako brinu za svoje zdravlje na tom putovanju te žele aktivan odmor, dobru hranu i duhovni element, a to znači komunikaciju s domaćinima. Žao mi je što moram s ovog mjesta potopiti ove strategije kojih imamo 250 i pod čijim teretom su mnoge police u ormarima u mnogim Ministarstvima popustile do sada jer svaka strategija u Hrvatskoj kad se napiše, onog trenutka kad se osuši tinta je već zastarjela jer se svijet mijenja, gospodo. Mi živimo u doba jedne revolucije koja se zove digitalna revolucija 21. stoljeća, a u Hrvatskoj još razmišljamo o jednoj drugoj revoluciji, mi smo negdje između stroja s unutarnjim izgaranjem i tzv. klik ili internet revolucije, dakle imamo otklon 20-30 godina za aktualnim zbivanjima u svijetu.
NAŠ RAZVOJ JEDNAK JE TONAMA BETONA UGRAĐENIM U NEKU VALU
Isto tako mistificiramo turizam zdravlja ili zdravi turizam i od toga radimo veliku priču koja uopće nije relevantna. Zašto? Sav naš turizam je zdravstveni, sav naš turizam je wellness turizam. More, sunce, kupanje – što je to? To je turizam zdravlja. Zašto ljudi dolaze na more, na sunce i na kupanje nego zbog sunca i zdravlja. Da li je neki drugi razlog u pitanju? Ne. Žele more, žele kupanje, žele tonus svoje kože, napuniti se D vitaminom i dobro se osjećati i to se vidi na licima tih ljudi. I tako je i počeo turizam, samo što je zapravo počeo tako da se ljeti išlo na planine, a zimi na more. Nemojte se razočarati ako se uskoro to ponovi, zbog klimatskih promjena i o tom aspektu moramo voditi računa. Zato sam rekao da su strategije zastarjele, a da mi baziramo svoj razvoj na tuđem kapitalu, na drugim ljudima i na stranim investicijama i stalno o tome govorimo jer naš razvoj je jednak tonama betona koji se ugradio u neku uvalu. To je naš razvoj, a naš razvoj nije koliko smo ljudi domicilnih zadržali na nekom području. I onda govorimo o Zakonima, o međuresornoj suradnji, pa se dogodi da pišemo Zakon o otocima, a u isto vrijeme Ministarstvo turizma je pustilo u javnost prijedlog Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti u kojem brišu uslugu pansiona u domaćinstvu. A usluga pansiona u domaćinstvu je upravo bila i u prošlom sustavu da domaći ljudi ne bi morali otvarati firmu, obrt ili izgraditi hotel, da bi prodali svoja 3 krumpira, 4 paradajza i dvije sardele na večeri svojim dragim gostima. Mi smo imali pansion u domaćinstvu 70-tih godina, imali smo na dvije sobe jednu kupaonu, moja je mati kuhala večere i nikad boljih i kvalitetnijih gostiju nismo imali. To su bili Austrijski industrijalci koji bi nakon kupanja došli u kuhinju, zamočili prst u padelu, oblizali se i rekli “Mmmmm kako fina večera.” Jer smo tada mogli što danas ne možemo, proizvode koji su brendirani na otoku poslužiti u svom pansionu. Danas zbog HASAPA i brkanja krušaka i jabuka gdje se visoki standardi za industriju hrane primjenjuju u mikro segmentu ugostiteljstva, gdje nigdje u EU takvo nešto ne postoji, bio sam u Francuskoj i u Italiji, vidio sam da tako nešto ne egzistira nego samo u Hrvatskoj. Mi smo izbacili domaću hranu iz malih pansiona. Vi ne možete bez sanitarnih uvjeta, koji su takvi da idete u najbliži market tamo kupite nešto zapakirano, gdje postoji deklaracija i to možete dati svom gostu, a onaj krumpir i paradajz iz vrta ne smijete jer je to sanitarno vrlo upitno.
DALI SE SRAMIMO SAMI SEBE?
Degradirali smo sami sebe, postavljamo si pitanje gdje je nestao hrvatski ponos? Da li vjerujemo sebi? Da li vjerujemo svojim ljudima? Postoji jedna regija u Europi, koja se zove Alpska regija u kojoj Austrija, Švicarska, Bavarska, zemlje koje su nama na sjeveru blizu, koje mi uzimamo kao uzor jer baziraju svoj razvoj na lokalnim autohtonim proizvodima i vežu svoje poljoprivredne proizvode uz turizam i ugostiteljstvo. Apartmani i “Bed and breakfast”, ali kod domaćina, kod ljudi koji vas dočekuju, kod domaćih, kod autohtonih Aboridžina iz Alpa, kod ljudi koji žive svoj lokalni stil života i koji svoj lokalni stil života nude kao model. Rekli ste da je život na otocima sam po sebi wellness, slažem se, mediteranski stil života, mediteranska kuhinja je sigurno jedan oblik provođenja života koji je zdrav. U Alpama su rekli – da, mi volimo planine, mi živimo svoj stil života, dođite kod nas uživajte u tom stilu života skupa s nama. I tako se brendiraju i tako se prodaju. A s druge strane su napravili model Wellnessa i Wellbeinga za male obiteljske subjekte, od apartmana, malih obiteljskih hotela, bed and breakfasta i pansiona u domaćinstvu jer vi kao domaćin vodite svog gosta kroz svoj život. Idete u planine – on ide s vama, idete na more dignut mriže – on ide s vama, idete po ovce – on ide s vama, idete u vinograd – on ide s vama. Servirate mu svoju hranu na stolu i imate svoje male uređene elemente za wellness. Priroda, zrak, okoliš, zdrava hrana i autohtoni način života to je ono što suvremeni turist danas sve više želi, a čuli ste i podatke od Booking.com s početka ovog izlaganja. Koja je razlika između Hrvatske i ovih rekli bi brđana koji imaju tako sramotno visoki standard po stanovniku. Razlika je u tome što je njihova administracija bila sposobna od običnog planinskog pastira, drvosječe, seljaka na kvadrat, napraviti vrhunskog ugostitelja i turističkog djelatnika. U Hrvatskoj se mi sramimo našeg čovjeka, zabranjujemo mu pansion u domaćinstvu, tražimo investitore iz svijeta koji će uložiti milijune eura ovdje i koji će napraviti nešto puno bolje nego što smo mi u stanju u vlastitoj zemlji, na vlastitom otoku. Zar ja na otoku Krku nemam pravo graditi budućnost za mene i svoju djecu na način koji je meni primjeren. Zar se ja moram previše izložiti kreditima, ići u velike investicije i doživjeti krah da bi morao prodati tu nekretninu opet nekom strancu i na kraju otići sa svog otoka?
Je li to strategija razvoja hrvatskog turizma, da li je to strategija razvoja otoka ili ta strategija u svoj fokus pažnje treba staviti čovjeka, kakav je da je. Imao dvije sobe, jednu kupaonu, dva reda vinograda, barku i parangal ili stado od 10 ovaca. Da li se sramimo sami sebe i gdje je nestao hrvatski ponos? To je moje pitanje vama.
_________
Autor: Nedo Pinezić
Foto: Pixabay
