Ne treba mi. Ja to želim jer ja to volim!

Ne treba mi. Ja to želim jer ja to volim!

Objavio: Maja Jurišić - 12.08.2018.

Dva dana razmišljam o jednom pitanju, usputno postavljenom, ali meni odzvanja u glavi. Kaže: je si li svjesna koliko si se ogolila svojim tekstovima, koliko te ogoljuje svaki status i je si li svjesna koliko to ljudi čita.

 

ŠTO BI BILO DA SAM O TOME RAZMIŠLJALA

Nisam svjesna, nikada o tome nisam razmišljala, nikada mi to nije palo na pamet. Jednostavno nikada u tom smjeru nisam išla kada sam bilo što radila, tko to sve vidi, kome je sve to dostupno, kao ni što će tko o tome misliti. Jednostavno nisam.

Greška, možda. Naivnost, možda. Glupost, možda. Ne znam ni sama, zašto nisam i bi li trebala. To mi je urođeno, to je nekako moj put, pišem jer me to čini sretnom, jer me ispunjava i prirodno je da to dijelim s ljudima. Kao što je kod svih poslova, sve poslove radimo zbog sebe, ali za druge. To je uzročno posljedična veza, smisao bivanja na planeti. Pekar je da imamo kruh i peciva, obućar da nam popravi cipele. Ja dizajniram odjeću i nakit, da uljepšam one kojima se to sviđa, i pišem za one kojima se to sviđa. Jednostavno. To sam ja, i mislim da je poanta da ljudi to vide, ne bi imalo smisla da pišem pa gužvam i palim, ja mislim da ne bi.

Da sam ikada bila svjesna komu se sve dajem na pladnju, nikada ne bih napravila ni jednu kolekciju, nikada ne bih bila u nijednim novinama ni na jednoj televiziji, nikada ne bih napravila ništa od onog što radim, nikada ne bih se bavila javnim poslom, a on sam ja, ono s čim se čovjek rodi. Nikada ne bih sebe ostvarila, da sam tako mislila. Nikada.

 

OSTAVLJAM SEBE U SVAKOM TEKSTU

Pristala sam jednom davno biti javna, biti dostupna, javni ljudi su kao javni wc, javni poslovi su poslovi kojima mi sami pristajući ih raditi pristajemo da smo svačiji, da nas svatko ima pravo suditi, da svatko ima pravo komentirati, da smo izloženi. I na to se čovjek navikne. Pokušavajući objasniti ovo sto vama pišem, postavljeno mi se jedno zanimljivo potpitanje.

Što li samo ljudi misle dok to čitaju, gledam te lajkove i mislim se što oni misle dok to lajkaju. Ja ne znam što oni misle, i nije me strah njihovog, vašeg mišljenja, i nemam problem s tim. Ne pišem da bi se dopala, kao što ni jednu kolekciju nisam napravila da bi se ona nekom dopala, napravila sam je iz duše, sebe sam ostavila na svakom komadu nakita, u svakoj haljini i komadu odjeće, bas kao što ostavljam sebe u svakom tekstu.

To je valjda odlika umjetnika, da sebe izražavaju na van, da iznoseći sebe obogatimo, uljepšamo ili nekada umorimo tuđe živote. I kada to ne bi bilo tako. Kada bih kreirala da kreiram, pisala da pišem, to ne bi imalo smisla, to ja nikada ne bih mogla potpisati. Jer sve što sam u životu napravila je jedan dio mene, mene kakva sam danas ili mene kakva sam bila u tom trenutku. I baš iza svake kreacije, iza svakog teksta i iza svake riječi stojim. Možda je to najveći blagoslov života. Biti dosljedan sebi, slijediti sebe, bez obzira na sve i moći mirne duše, stajati iza svega što si napravio.

Možda je najviše što sam mogla dobiti, da se znam izraziti, da znam sebe kroz razne kanale iznijeti van. Zar bi imalo smisla da smo svi zaključani u svoje ljuske i zatvoreni. Zar nije smisao da se otvaramo, ogoljujemo i time puštamo druge da ulaze u naše živote i mi da boravimo u njihovim životima, zar to nije prekrasno. Moći reci, moći napraviti, moći se izraziti kroz razne kanale. Umjesto da to nosim kao kamenje na duši. Meni se čini da je to blagoslov i na njemu sam beskrajno zahvalna.

Koliko god puta me pitate; što ti to treba, ja ću vam odgovoriti; ne treba mi! Ja to želim, jer to volim. Nadam se da je dovoljno dobar razlog.

__________

Autorica: Milena Tafra Ulić

Foto: Pixabay