MURTER – RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE ‘Došli neki novi ‘judi odgojeni na pašteti i kokošini’

MURTER – RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE ‘Došli neki novi ‘judi odgojeni na pašteti i kokošini’

Objavio: Otok Brac - 24.08.2017.

Ne more se šest kašet’ srdel’ prodati u tri ribarnice u Murteru u srcu sezone – uvjerljivo će Marko Bašić Bačvar, koji je, uz to što je kalafat, i ribar „cili svoj život“.

A da je čovjek od zanata svjedoči i vlasništvo nad marinom Vinici koja se osim svoje osnovne djelatnosti bavi i uvozom te izvozom bijele i plave ribe. Rodila se, kaže Marko, jedna druga generacija ljudi odgojenih na paštetama i sličnim stvarima, koji preferiraju kokoši i ostalu spizu iz velikih trgovina tako da 50 posto ribe u Murteru kupuju sami Murterini, a nekada je bilo posve drukčije.

– Tadašnji turisti, sredinom 60-ih godina, čekali su red za srdele. Nisu to bile srdele k’o današnje, bilo ih je do 30 u kilu, a danas ih ima do 60 i više. Bilo je tu i druge ribe: inćuna, šaruna, bugava… Nisu bile velike količine, 50 do 100 kašet’, bile su male mriže, ali je činjenica da se riba jela – prisjeća se, tada petnaestogodišnjak, svojih prvih iskustava s plivaricom.

– Murter je tada ima’ 12-ak plivaric’ koje nisu bile velike, sve brodi do deset metara, dva leuta i dvi gajete koji su otraga imali taulac di je stala mriža plivarica. Nisu mriže bile k’o danas. Svako jutro ih je tribalo prostriti na Ravni Žakan da se osuše do popodne. Pošto je bilo puno brodi nas dičinu bi pokupili i bili smo glavna posada koja je taj posa’ radila. Svićar je obično bio stariji ribar i, naravno, gazde jednoga i drugoga broda. Jedan brod bi osta’ kupiti mrižu i svićariti, a drugi, bijankarica, je vozija ribu. Ta se riba prodavala isključivo u Murteru, nije onda bilo kamiona ni kombija koji bi je odvozili dalje, a ako je ribe bilo puno, vozilo se i do Šibenika. Led se kupova’ kod Pere Morova koji je drža’ i otkup ribe u kući Ante Konja, a na plivaricu se išlo samo liti – priča Marko, a sjeća se i prve koćarice koja je došla na otok. Bilo je to, kaže, 1970. godine u Jezerima kod Kreše Klarina.

Budući da se tada gotovo ništa nije znalo o tim novim alatima jer su se do tada bavili isključivo plivaricom, ribari nisu znali što s tom „novom“ ribom pa su mole i grdobine, kaže Marko, bacali u more.

Budući da je kalafat, Marko je izgradio vlastitu koćaricu, brod od 12 metara. Na ribu je odlazio njegov brat, a i svi tadašnji murterski ribari prošli su školu na momu brodu, od Grobija, Andrijice, Mačka, Mile Jakovice…, reći će Marko.

– Ribe je tada bilo u izobilju i kvalitetne, a imali smo svaki svoje tržište. Murterini su prodavali ribu u Splitu, a Jezerani u Zadru, Benkovcu, Kninu i okolnim mjestima. Lovilo se dosta pasa i goluba. U Murteru se pas sušio, a golube smo prodavali u Pirovcu i Zatonu, ova druga „hljandrina“ nosila se u Split. To je bija bogat grad, pun oficira, a i puno ljudi je vikendom dolazilo iz Austrije i Njemačke. Split je bio dobro tržište – zaključuje Marko, koji je 1984. kupio novi mercedesov kamion pa i sam odvozio ribu u Split, a usput bi i od malih ribara ukrcao desetak kašet’.

– Prije nego sam kupio novi, ima’ san stari kamion koji se često kvario, a ‘ko zna Murter, zna i Lokvice. Kamion bi mi sta’ kod Velike vode i ako bi upalija onda bi se išlo u Split, a ako ne, tražili smo drugi prijevoz, obično od Slanice – prisjeća se Marko najvećeg lokalnog poduzeća koje je 1985. počelo otkupljivati koćarsku ribu preko Intercommerca iz Umaga, koji je tada jedini imao izvozni broj.

– Te ’85. prva je riba otišla u izvoz. I danas stoji ta prva fatura na zidu Friuli Pesce, velike firme za otkup ribe u Maranu na sjeveru Italije. Poslin su dolazili razni Talijani i nudili veće novce, ali je s njima bilo rizično poslovati. Bili su to uglavnom prevaranti. Do danas je ostala jedino Friuli Pesca, kupac s visokim kriterijima za kvalitetu, ali uredno plaća – kaže Marko Bačvar, čovjek s velikim, ako ne i najvećim u Murteru, iskustvom u lovu i prodaji ribe.

U četiri miseca zaradija za mercedes

Kad san kupija prvi mercedes, 1984. godine, koštao je 52 tisuće njemačkih maraka, a novac za njega zaradio san u četiri miseca isključivo na koći jer smo tada svakim đirom, osobito u proliće, lovili 50 do 150 kili dobre ribe, kovača, škrpina, trlja…, a tadašnji gosti, uglavnom Talijani, tražili su ribu k’o blesavi. Svako jutro san razvozija ribu okolo. Cigi, Marači i Paviću u Tisno, nešto u Vodice, a u Murteru je jedino Tic-tac kupova’ pravu ribu, ostalih restorana ni’ ni bilo, tek poslin Malo misto… – prisjeća se Marko nekih boljih dalekih vremena.

Umjesto škampa – kozice

Kako se prominila klima, tako se prominila i struktura ribe. Lovi se puno manje, a pojavila se i druga, nastala uslijed zatopljenja mora. Ne lovu se više škampi, nego kozice i to u ogromnim količinama, a to je riba došla iz Sredozemlja. Ja to znan jer san kao momak pri’ 40 i više godin’ radija i živija dvi godine u Tunisu i točno takva riba se u to vrime lovila tamo, a mi bi ovdi ulovili jednu šakicu cili dan i pribirali među škampima za pofrigati za marendu. Sram me reći da san jedanaest kašet’ bacija jer žene koje ih čistu moraju odmoriti ruke. Pojide in ruke vražja kozica.

IZVOR : rudinapress

Foto: Rudinapress/M. Turčinov-Ježina