MLJET – Kako je izgledalo djetinjstvo na otoku Mljetu?

Objavio: Pokret Otoka - 26.11.2017.

Prijatelji stečeni kroz djetinjstvo ostaju prijatelji za cijeli život. Iako se niste vidjeli zadnjih deset godina, čim se vidite, krene priča puna ushićenja, smijeha i lijepih sjećanja: „Sjećaš li se ono kad smo… A kad smo se penjali na onu smokvu pa smo gađali…“…

Ma možeš imati još bezbroj prijatelja, ali ono što doživiš kao dijete, ostaje vječno uklesano u tvom srcu. To pamtiš zauvijek. To pričaš s ushićenjem i djeci i unucima. Jer što je uopće zajedničko životu,  prijateljstvu, djetinjstvu? Emocija. Emocija ostaje zauvijek u nama, u našem bivstvu, u našim uspomenama. U našem srcu. Emocije okupljaju ili razdvajaju, emocije čine sve naše uspomene i one lijepe i one manje lijepe.

Mene moje emocije vežu i vraćaju u moje selo Blato gdje sam živio veći dio svog života. Misli mi često plove prema Mljetu, u moje djetinjstvo, prema mojim prijateljima. Jer uspomene se ne mogu izbrisati. Jerko, Nikša, Periš, Marin jedan i drugi, Slobodan, tri Pera, Luka, Stjepo, Maro, Antun, dva rođaka Pava, Ivica, Igor, Antonio, sve one drage cure iz sela i moj Niko, koji mi je oduvijek bio i brat i najbolji prijatelj, čine dio onih dragih lica iz tog vremena. Ovo je priča o nama i o našem djetinjstvu. Ovo je priča o jednom drugom vremenu, za mene posebno lijepom i neponovljivom.

djetinjstvo

Osamdesete godine su same po sebi specifične, a kad još živite u malom selu na pučinskom otoku, onda je doživljaj još posebniji. Osamdesetih godina Mljet je bio povezan samo jednom brodskom vezom. Legendarni brod Perast bio je jedina spona sa Gradom, sa civilizacijom, sa doktorom, zubarom, sa nabavom frnja i romana Zagora, Bleka i Marka. Odlazak u Grad bio je prava avantura koja je trajala satima. Unatoč napornom putovanju, kad bi mi mater ili otac rekli da sutra idem u Grad, od sreće ne bi zaspao ni pola od pola te noći, koliko smo imali na raspolaganju za spavanje.

To je bilo neko drugo vrijeme, vrijeme bez mobitela, kompjutora, video-igrica, uz ponekog fića, juga i zastavu. Nestrpljivo smo čekali nedjelju kako bismo mogli slušati radio prijenos utakmica jugo-lige na starom radiju, zamišljajući Gudelja, Cukrova i Vujović kako trče poljudskim travnjakom. Uz prepoznatljivi glas Eda Pezzia maštali smo kako ćemo jednoga dana i mi nekim čudom obući dres Hajduka. Divili smo se susjedovoj televiziji i gledali u nju kao u osmo svjetsko čudo, iako smo jedva mogli razlikovati zebru od slona zbog lošeg signala. To su bila skromna vremena u materijalnom pogledu, ali opet sretna, spokojna i slobodna.

Logori po šumi, nogomet po pašnjacima, igranje na boče, spuštanje niz brijeg karićima, guranje automobilskih guma i bačava, izmišljanje vlastitih igara, igranje na frnja, razmjena romana, samo su neke od aktivnosti koje smo prakticirali. Svakih smo praznika kolendavali od kuće do kuće sa starom harmonikom i uz isti repertoar koji je dizao blatsku publiku kao da im je Mišo Kovač banuo na vrata. Pjesme:“Neka, neka nek se zna, večeras je naša fešta i zora rudi, dan se bijeli…“ su ih bacale u trans. Ljudi su nas oduševljeno dočekivali, darivali, a mi smo se osjećali kao zvijezde. Nikad neću zaboraviti ni onaj legendarni doček nove godine u spilji, kad se sva mladost Mljeta skupila ispod stalagmita i stalaktita uz ribarski feral. Ili kako ne spomenuti Uskrs i tradicionalno gađanje jaja sa kovanicama, koje je nas djecu posebno veselilo. Kuhali smo satima jaja u octu da se dinar teže zabije onome tko gađa naše jaje i da zaradimo što više ondašnjih dinara. Uvijek smo tražili one starije, slabovidnije i izdašnije gađače jaja. To je bila prava fešta od jaja koja traje do danas.

Imali smo jedan ili dva para „reba i tena“ koje smo nosili i po suncu i po kiši. Pepermint, supermint i bronhi jedini su od „slatkiša“ bili u ponudi, jer je taj peckavi okus značio da su te naše, nazovimo „slatkarije“ sigurne od miša u seoskoj trgovini, koja je nudila vrlo skroman asortiman proizvoda. Osim kopertona za sunčanje koji se bezuspješno prodavao godinama, a čiju je cijenu do kosti pojela ondašnja inflacija, u ponudi je bilo i nešto riže, paste, brašna, svijeća, tu i tamo koja konzerva,  žarulje, otrov za miše i stočna hrana. To je bio naš ondašnji Pemo, Konzum i Lidl. Nismo imali puno u materijalnom smislu, ali smo opet imali beskrajno sretno djetinjstvo. Prije svega, stalno smo se družili. Nisi se trebao najaviti kao sada da ćeš doći u nekoga doma. Sve se događalo spontano. Jerko dođe u nas, igra se cijeli dan, prespava u nas. Pa ja i brat u njega, pa nam se pridruži i rođak Nikša. Sutra dođemo u Stijepa, ostanemo kod njega na ručku bez prethodne najave i pomognemo mu iscijepati drva. Sve je bilo nekako neopterećenije, ležernije, toplije. Svačija su vrata bila širom otvorena.

Ljeti bi se svi skupili ujutro u sred sela, pa bi krenuli pješke makadamskim putem do Kozarice koja je smještena na moru, tri kilometra u jednom smjeru pa nazad, i tako svaki dan. Ostali bi cijeli dan na kupanju, cijela ekipa. Na tom parapetu mog djetinstva svi bi se poredali kao srdele pozirajući kao da smo na Bahamima, a ne u malom skromnom ribarskom mjestu. Uglavnom smo nosili malo kozjeg sira koji bi na onom vrelom suncu postao još klapaviji, kuhana jaja koja bi se putem još jednom skuhala i malo luka. Rijetki sretnici bi nosili mesni doručak ili sardinu. Tako je izgledao naš dnevni ljetni meni. Svi smo bili mršavi kao manekeni, što zbog stalne strke, plivanja, pješačenja ali i zbog  niskokaloričnih i zdravih namirnica koje smo silom prilika konzumirali. Cijeli dan bi se igrali i skakali, da bi se uvečer vraćali tri kilometra nazad u Blato iscrpljeni od mora, ali ipak zadovoljni i sretni, nestrpljivo iščekujući sutrašnji dan i novo kupanje, kartanje, skakanje sa spilje i vožnju barkom. Bez nadzora roditelja, prepušteni dječjem svijetu mašte, bez krema za sunčanje, bez kapa i sunčanih naočala bili smo apsolutni kreatori i vladari svoga vremena. Naoružani bezbrižnošću i zaigranošću, provodili smo ljeta za pamćenje.

To je bilo neko drugo vrijeme, to je bila neka druga klima, to su bila neka druga dijeca. Danas je nezamislivo ostaviti djete bez nadzora roditelja. Uz hektolitre zaštitnih faktora i mini frižidere punih pudinga, voća, salata  i sendviča, pa preko madraca u obliku raznih ptičurina, lavova i žirafa, današnje kupanje više sliči na opsadno ratno stanje, gdje se i sunce (čitaj globalno zagrijavanje) sve više pretvara u čovjekovog neprijatelja. Tako da je takav oblik ležernog ljetovanja i djetinjstva ali i pristupa životu definitivno stvar prošlosti. U svakom slučaju to su za mene bila nezaboravna mljetovanja.

Neke su stvari neprolazne. Nogomet nam je bio na prvom mjestu. Upravo je u našem selu Blatu postojalo travnato (doduše više zemljano) nogometno igralište na kojem se svake godine igrao legendarni nogometni turnir svih sela Mljeta. Nogometno igralište Žaktine kojemu je s obzirom na neravnine više priličio naziv Grbavica, za nas je bila nogometna arena iz snova. Nemam pravi izraz, niti prave riječi s kojim bi vam opisao taj val oduševljenja i sreće koji bi nas preplavio na dan turnira. Jedva bi dočekao jutro da ja i brat krenemo prema igralištu. Sa svih strana Mljeta dolazile bi ekipe sa zastavama, uz pjesmu iz autobusa, uz zvuke sirene, često puta i uz harmoniku. Ma pravi spektakl. Zrakom bi se širio miris pečenih kobasica kakav nikad više u životu nisam osjetio. Svako selo je imalo svoju garnituru dresova, svoje boje koje su postale na neki način prepoznatljivi znak sela. Glavni organizator turnira, legendarni naš Miško bi sa svojim žutim fićom donio stol na koji bi postavio četiri pehara. Na te pehare smo mi djeca gledali kao na svete relikvije koje su rezervirane za Bogove. Upravo ti ponajbolji igrači su bili za nas ta sveta mitska bića koja će podići te pehare koji su se nama činili nadrealno važnim.

Ma kakva liga prvaka, ma kakve olimpijade, turnir u Blatu je bio za nas centar svijeta. To je za nas djecu bilo kao da prisustvujemo nečemu najuzvišenijem što čovjek može doživjeti. Danima uoči turnira i mjesecima poslije turnira mi bi pričali samo o turniru. Rivalstvo među selima bilo je jače i žešće od međugradskih derbija. Ako bi se netko od starijih igrača smilovao pa ti dopustio da zaigraš zadnju minutu – dvije za tvoje selo kad je utakmica rezultatski već bila riješena, sreći ne bi bilo kraja. Onih pedesetak ljudi koji su te gledali stvarali su u našim malim glavama osjećaj kao da smo istrčali pred punim stadionom u nekom super važnom klubu. Osjećali smo se tako moćno, važno, posebno. Nastupati za svoje selo bilo je ostvarenje našeg dječačkog sna. Osvajači pehara za nas su djecu bili  supermeni, spidermani i batmeni onog vremena. Oni su bili naši heroji i idoli. Bože moj kako ove moje riječi iz ovog vremena, iz ove perspektive neobično ili bolje rečeno smiješno zvuče. Ali vjerujte mi da je bilo tako…Male stvari su se nama činile tako velike, tako veličanstvene, tako posebne i činile su nas sretnima.

Ono vrijeme se tako razlikuje od ovog, da nekad pomislim da je sve ono bio samo san i da postoji samo ovo. Kako se godovi na stablu mog života nižu u nepravilne krugove, tako sve češće razmišljam o svome djetinstvu, o onom nekom drugom vremenu kojega smo nekad živjeli. Uvijek se vraćam na svoj izvor života, na svoja dječja stopala u pijesku koje je vjetar zameo prije trideset i kusur godina. Čovjek se uvijek vraća na onog plašljivog dječaka opsjednutog nogometom koji sanja kako će jednoga dana zabijati golove za neki poznati klub. Djetinjstvo je ona oaza mira ili nemira kojoj se uvijek vraćamo u zagrljaj. Ono nas prati u stopu, na svim našim životnim putovanjima, čini nas odvažnim, iskrenim, lakovjernim, poniznim, neiskrenim ili empatičnim ljudima. U djetinjstvu je sakrivena sva naša sigurnost ili nesigurnost, svo naše ushićenje, sreća ili tuga.

Svako vrijeme nosi svoje darove i svoje teškoće. Moje djetinjstvo je za mene bilo najlijepše u svom njegovom nesavršenosti. Tek sam kasnije shvatio da zaista nismo živjeli glamurozno, ali da smo imali itekako bogat život. Od djetinstva nitko nikada nije pobjegao, ma koliko god pokušavao pobjeći. Taj suputnik jednostavno ostaje uz vas za cijeli život.

_____

Fotografije u tekstu: Marina Hazdovac
Naslovna fotografija: SimonaR