KOLUMNA by Milena Ulić – ‘Čežnja za otočkom emocijom’

KOLUMNA by Milena Ulić – ‘Čežnja za otočkom emocijom’

Objavio: Paula Bolfan - 21.11.2018.

Sa snigom u Zagrebu, s minusima, ugaženim lišćem i golim stablima, ide nostalgija.

Ona prava Dalmatinska melankolija, ona otočka mirnoća i otočka sjeta. Ne može to kontinent razumjet. Ne može se nikom objasnit. Ta luda krv od mora i soli. Taj dišpet i temperament. To preživljavanje. Taj spokoj s punom glavom južine.

Ma znate šta? Tko na otoku nije živio, ne zna šta je južina. Šta je more? Šta je izolacija? Tko na otoku nije živio, ne zna šta je otočka zima. I gruba i lipa. Pusta, a posebna. S južinom u glavi, i odmorom u duši.
.

Nema načina na mjestima gdje je sve dostupno uvijek,  objasniti kako izgledaju zime tamo gdje život staje, najkasnije polovicom jeseni.

.
Gdje više ničeg nema. Gdje često ni broda nema. Gdje je kopno daleko koliko i Mars.
.

I baš zato, otočani nauče funkcionirati u nemogućim uvjetima. Baš zato nauče biti sami sve što im treba. I baš zato su posebno vezani jedni za druge.

.
Znate ona povezanost, u kojoj ima i psovki, i grubih stvari, ali iznad svega se volimo i osjećamo svoji.  Temperament je to. Psovke, ljutnja su dio nas. More je to, ne može se na moru roditi miran čovjek. Ne može kamen iznjedriti tihe ljude. Ne može.
.
Odrastanje u takvoj okolini nas je učinilo snalažljivima, hrabrima, jakima i glasnima. Morali smo tako. Uvik smo bili premali da bi nas drugačije primijetili.
.

Zato meni u tihim zagrebačkim jutrima. Sa snigom. Mirnima. Fali zvukova.

.
Fali temperamenta, fali ljudi. Ima ljudi. Tihih, nečujnih. Bezbroj. Ali nema onih naših, glasnih. Onih koji jedan ili dvojica, glasnoćom, strašću, zamjenjuju kvart suzdržanih. Šta je znam. Ja volim glasne. Volim puno strasti, puno emocija. Volim puno ljude koji stoje iza sebe. Koji kažu šta imaju.
.
Zato mi jutros, među policama na kojima svega ima, na autobusnoj stanici s koje mogu svugdje, među desetke prigušenih ljudi, fali otok. Fali da nečeg nema. Fali da nigdje ne mogu. Fali da me netko s 200 metara doziva i smije se ili psuje.
.
Samo neka je emocija i neka su glasne. Onda shvatiš da bez svega ostalog možeš.
_________
Autorica: Milena Ulić
Fotografija: ”CARPUSINA – OTOK SILBA” (Paula Bolfan / Pokret Otoka)