Malo Grablje: Čudesna ljepota zaboravljenih mjesta na Hvaru

Objavio: Pokret otoka 2020 - 11.08.2016.

U Malom Grablju više nitko ne živi. U Zagradeću je ostao samo jedan stanovnik. Ima 78 godina i upravo je produljio vozačku dozvolu za sljedećih deset godona. Najviše ljudi, njih petnaestak, živi u Velom Grablju. Imaju li sela u unutrašnjost otoka budućnost?

Malo Grablje zatvorila je 1965. godine jedna koza. Njezin vlasnik bio je posljednji stanovnik tog danas napuštenog hvarskog sela, a napustio ga je, kao i svi drugi, radi preseljenja u Milnu na obali. Spakirao se, sjeo na tovara, zavezao kozu za njega te zauvijek napustio Malo Grablje.

Na samom ulasku u selo pomalo jeziv prizor – velika kamena kuća na čijim se prozorima vijore bijele plahte. Čuju se samo zrikavci i naši koraci po dalmatinskom kršu. Horor film, prolazi mi kroz glavu. Malo Grablje se prvi put spominje u ispravama iz 1539. godine, ima 15-ak kuća, mlin, školu, gustirnu i crkvu. Nije teško zamisliti kako je izgledao nekadašnji život mještana ovog sela. Rad u vinogradima i maslinicima, pokoja gorska životinja, najčešće tovar, odlazak na misu u crkvu Sv. Teodora, zajedničko druženje u prostorijama zadruge. Danas – ništavilo. Malo Grablje oživi jednom godišnje, tijekom procesije povodom svetkovine zaštitnika mjesta. Kustosica Muzeja općine Jelsa, Marija Plenković, tijekom svog znanstvenog rada proučavala je iseljenje iz hvarskih sela i ustanovila kako su zabilježena dva vala.

– Krajem 19. stoljeća hvarska mjestašca proživljavala su najprosperitetnije razdoblje jer je vinovu lozu u Italiji i Francuskoj upravo poharala filoksera. Tada su domaća vina znatno dobila na cijeni. No, nije prošlo dugo i filoksera je došla do otoka. Ljudi koji su živjeli od prodaje vina morali su naći alternativu. Tada su krenula masovna prekooceanska iseljenja u SAD i Australiju. Drugi val zbio se razvojem turizma kada je krenuo proces zvan litoralizacija. To je ono što se dogodilo u Malom Grablju, stanovnici nisu nestali, već su osnovali naselje uz obalu, Milnu – pojašnjava Marija Plenković.

Bijeg u konobu

Milna je danas razvijeno turističko naselje dok je Malo Grablje potpuno napušteno, selo s nijednim stanovnikom. Jedina naznaka života je konoba Stari Komin koja radi tijekom proljeća i ljeta, od 16 do 23 sata. Idealna je za sve koji žele pobjeći od gradske vreve jer je lako moguće da objeduju potpuno sami, s pogledom na nekadašnje ruralno naselje. Par minuta vožnje prema vrhovima Motokita nalazi se Velo Grablje, koje danas ima 15-ak stalnih stanovnika. Vizura je impresivna – kamene kuće bez krovova i prozora, a na ulazu je konoba u kojoj nam govore kako sada, oko 14 sati, ovdje nećemo pronaći nikoga.

– Ili rade ili se kupaju. Velo Grablje nema ni vode ni struje, ovo je pravo robinzonsko mjesto. Čini nam se da ima sve više turista, što pokazuje koliko ljudi na otoku Hvaru želi pravi odmor, potpuno isključenje od svega. Mi, ipak, najviše posla imamo tijekom proljetnih mjeseci zbog neposredne blizine ekstremnih biciklističkih staza – govori nam djelatnica konobe.

Autobus se svakog dana penje u brda radi jednog djeteta koje je prošle godine krenulo u osnovnu školu, a kupnja se obavlja u 25 minuta udaljenim Milnama. Popis napuštenih mjesta dalje nas vodi do Zagradače, zaseoka desetak kilometara udaljenog od Starog Grada. Tik uz glavnu cestu živi zadnji stanovnik Zagradače, 78-godišnji Tomo Miletić. S osmijehom na licu zove nas do terase gdje sjede njegova sestra i šogor, koji su mu došli u posjet iz Splita.

– Nemam vode, ali imam struje. Kupnju obavljam u Starom Gradu, imam svoj auto i treba mi 15 minuta vožnje do trgovine. Ne bih svoj mir mijenjao ni za koji grad – ustvrdio je Tomo.

Dokle pogled seže

Članovi obitelji htjeli su da se preseli kod njih, no ovaj vitalan 78-godišnjak odbio je i odlučio se i dalje brinuti sam za sebe. Proizvodi vlastito maslinovo i lavandino ulje te vino.

Do njegove kuće u Zagradačama je tek nekoliko drugih objekata, praznih staja i ostava izgrađenih samo od kamena, bez ikakvog vezivnog sredstva, i kuća u kojoj je nekada živjela njegova sestra.

Budući da je zaselak smješten na uzvisini, dokle pogled seže vidi se kristalno plavo more.

Tomo ovdje živi od rođenja, u vrijeme kada još nije bilo brze ceste ni razvijenog turizma. Ima psa i nekoliko mačaka, a nikada se nije ženio.

– Kako sada stvari stoje, kada ja umrem, Zagradačama je kraj. No, neće to tako brzo, evo baš prije par dana su mi produljili vozačku dozvolu za još deset godina – smije se Tomo.

Iako se Tomi tako čini, ne mora značiti da će njegovo mjesto propasti kada on umre. Dobar primjer je Humac koji zadnjih godina doživljava procvat.

Nekadašnje pastirsko naselje nikada nije bilo trajno naseljeno, ali uvijek je bilo otvoreno za namjernike.

Obnova kuća

Centrom naselja dominiraju gustrina i pjaceta, kako Hvarani nazivaju maleni trg. Većina stambenih objekata je napuštena, no preuređeni se iznajmljuju. I to vrlo uspješno. Zahvaljujući potpori EU fondova, u idućih nekoliko godina obnovit će se još napuštenih kuća. Konoba je većinu vremena dupkom puna.

– Na primjeru Humca vidi se kako među brojnim turistima ima onih kojima sunce i more nisu dovoljni. Treba im priča i mir za koji su spremni izdvojiti više novca – smatra Marija Plenković iz muzeja Jelsa.

Za primjerom Humca poveli su se i vlasnici kuća u Zaraću, idiličnom selu šest kilometara udaljenom od grada Hvara.

– Supruga i ja doselili smo se u Zaraće prije deset godina, možda i više. Naše rodno mjesto je grad Hvar koji je postao prezagušen i nemoguć za normalan život. I ona i ja imamo kuće na samoj hvarskoj rivi, koje iznajmljujemo, a mi živimo ovdje daleko od sve te vreve. Imamo struju i internet, nemamo vodu, ali to nam stvarno nije problem.

Sjećam se kada smo se tek doselili, do Zaraća se moglo samo brodom. Danas nam, što se kaže, pod nosom prolazi brza cesta, a u naše mjesto počeli su dolaziti i turisti – priča posljednji stanovnik Zaraća koji je napustio kuću na hvarskoj rivi i pronašao mir u ovom pitoresknom mjestašcu.

Prije dvije godine pokrenut je projekt Adristorical lands, u sklopu kojega je krenula revitalizacija hvarskih eko-etno sela. Pretpostavlja se da je njihova budućnost u obiteljskom turizmu i kulturnim manifestacijama, koje će podsjetiti kako se ovdje nekada živjelo.

Izvor: Jutarnji.hr