KORNATI – Intervju s Vladimirom Skračićem: “Kornati kad su bili Kurnati”

KORNATI – Intervju s Vladimirom Skračićem: “Kornati kad su bili Kurnati”

Objavio: Andrea Beader - 31.01.2022.

Znanstvenik i izvanredni profesor na Sveučilištu u Zadru Vladimir Skračić autor je knjige “Kornati kad su bili Kurnati: Intimni leksikon prošlosti arhipelaga”, koju je krajem prošle godine objavila Školska knjiga

Ljepota i slava Kornate su došle glave. Nije oznaka nacionalnog parka razorila Kornate, već bahatost, neznanje, prezir prema učenju i bezdušnost. Istina je da ni Kurnatari u ovoj priči nisu bez grijeha. No oni su od prvoga dana isključeni iz bilo kakvoga partnerstva u odlučivanju pa su radili na svoju ruku – prenosi portalnovosti.com

 

O Kornatima ste već mnogo pisali, a oni su i vaš prvi dom, zavičaj. Što je novoga ili drugačijeg iznjedrilo pisanje leksikona “Kornati kad su bili Kurnati”?

Svašta. Ponajprije želju da pišem drugačije. Mnogo sam pisao do danas, ali uvijek pod pritiskom nekoga zadanog okvira, najčešće znanstvenog. Rijetko neobavezno i za svoju dušu. Ni ovaj put nisam tako počeo, ali se kasnije pokazalo da je to upravo to. Zato mi nije bilo ni previše stalo što će se izroditi iz te pisanije. Više me je zabavljalo pisanje i svijet u koji sam na neki način sam sebe ugurao, nego sadržaj i sudbina onoga što pišem. Tek sam u nekoj kasnijoj fazi shvatio da bi to mogla biti knjiga. Nisam znao kakva, pa sam nastavio pisati i odugovlačiti. Na koncu je ispalo ovo – neka vrsta priručnika za rukovanje Kornatima. Kojem žanru taj priručnik pripada – ne znam.

 

Leksikon je pristupačan za čitatelje, pitak i otvoren. Prođimo kroz neke od pojmova. Pod “divojke” pišete kako su najbolje dane svog života provodile u izolaciji, radeći najteže poslove. Kakav im je bio život?

Djevojkama se tada nije dopuštalo da dovrše sedmogodišnju školu. Obitelj bi ih često povukla iz škole nakon četvrtog razreda. Znam da se još u mom djetinjstvu za njih organizirala večernja nastava. Od djevojaka je obitelj mnogo očekivala i u Murteru i u Kurnatima, jer je na tako raštrkanom posjedu uvijek bilo nedovoljno ruku. Osim svih poslova koje su radile kao i roditelji, još su redovito preuzimale odgovornost za malu djecu i starce. A u odsutnosti roditelja i za sva dobra, za obiteljski ribolov i za plovidbu.

Sve su znale veslati, jedriti i u najvećem broju slučajeva upravljati brodom. No, taj trud i ta vrsta odgovornosti nisu bile njihov glavni problem. To se na neki način podrazumijevalo. Tako je moralo biti! Glavni problem kurnaskih djevojaka bio je život u izolaciji kurnaskoga porta. Sve do čega im je bilo stalo i čemu su se radovale u tim godinama, nalazilo se miljama daleko – od ondašnjeg društvenog života do najmilije osobe. Zato nije čudno da su mnoge završile u braku sa svojim prvim susjedom u portu. U Smokici – ukupno tridesetak obitelji – bilo je čak deset takvih.

 

Za “odmor” pišete da je to bila jedva poznata riječ u vokabularu Kurnatara?

Kurnaske obitelji ili njihovi pojedini članovi živjeli su na dvije lokacije, alternativno, u Murteru i u kurnatskom portu. Nije se u Kornate išlo samo ljeti i iz razonode – kako se ponekad prikazuje. Tamo su bila stada, vinogradi, različite poljoprivredne kulture koje se pratilo u pravilnim intervalima. Osobito su vinogradi i mužnja ovaca zahtijevali pravilnu, ritmičnu prisutnost na posjedu. Samo mali, obiteljski ribolov nije ovisio ni o čemu, osim o meteorološkim prilikama. Kako su se sve djelatnosti, i ovce i poljodjelstvo i ribolov odvijale istodobno, a kako je ruku uvijek bilo malo, kurnaski je dan uvijek bio kratak.

Simpatično je to sintetizirao moj susjed: Mokroga pasa u brod, mokrih ruk u poje. Prevedeno: znojan iz polja u brod, neosušen od mora u polje. Odmora nije bilo ni noću ni danju. Jedino su orkanske bure i juga, velike kiše i zapovijedani blagdani otvarali prostor za odmor. Ali se ni tada nije mirovalo. Trebalo je krpati i armivati mreže, plesti vrše, izrađivati ribarske arti… žene krpati, prati, češljati i presti vunu, plesti i obavljati beskrajne kućne poslove za koje nije bilo vremena po danu. Iznimno, osobito nedjeljom i u zimskim dugim noćima, čitala bi se Danica ili neka knjige nabožna sadržaja. Međutim, opet oprezno. I ulje u uljenici i kasnije petrolej, racionalno se su trošili.

 

Pod “kupanje” navodite da je posebno nepoznato bilo ženama, a nepoznanica je bilo i sunčanje. More je, u tom smislu, ljudima bilo daleko?

Nije more bilo daleko, već su radosti i ugoda vezane uz more bile daleko. U moje vrijeme i iz perspektive Kurnatara, more je bilo životni prostor, produžetak aktivnosti na kopnu. Ustvari, jedan od najljućih neprijatelja na kornatima. Po njemu se najčešće mukotrpno i opasno plovilo, naporno radilo u ribolovu i u transportu, bježalo u Italiju po najgorim meteorološkim uvjetima… Ukratko, brod i more nisu bili prostor za razonodu. Odrasli Kuranatari se nisu kupali u mom djetinjstvu. Kupanje je uza sve ostalo bilo i gubitak vremena, kojega je uvijek manjkalo. Ipak, mislim da ni to nije bio najvažniji razlog.

Nedjeljom i blagdanom je bilo vremena i za kupanje, ali ono poput mnogih drugih stvari nije bilo dio kurnaske agende. Općenito, prema kršćanskom kodeksu koji je tada dominirao, svaka se ugoda smatrala nekom vrstom grijeha. Treba također uzeti u obzir nešto što se danas čini nevjerojatnim. Mnogi nisu znali plivati, a osobito žene. Ne postoje nikakva istraživanja ni podaci bilo koje vrste, ali na temelju brojnih kazivanja starijih, smatram da golema većina muškaraca nije znala plivati, a žene gotovo ni jedna. Moja mati sigurno nije, iako je i prije udaje bila Kurnatarica. Naučio ju je otac kada se udala u Lavsu.

 

Polja i ograde opisujete kao najupečatljivije ambijentalne i etnološke komponente kurnaskog identiteta. Kakva su bila polja, što se uzgajalo?

Većina zaljubljenika u prirodu, plovidbu i Kornate i ne zna za velika kornatska polja. Ona su, zajedno, mnogo veća od polja na većini zadarskih i šibenskih otoka. Pašnjake i polja na otoku Kornatu nisu držali isti vlasnici, tako da polja nisu bila na prodaju onda kada su Murterini, Betinjani i Zaglavci otkupili arhipelag, u nekoliko navrata, u drugoj polovici 19. stoljeća. Većina obradivih površina u Kornatima nastala je krčenjem pašnjaka novih vlasnika.

Najvažnija i u početku gotovo jedina kultura na Kornatima bila je vinova loza. Mnogi pogrešno misle i navode da su to bile masline. U trenutku izrade prvoga austrijskoga katastra 1824. u dva najveća polja zajedno, Tarcu i Trtuši, bilo je ukupno 70-ak stabala maslina. Propašću vinove loze, masline su prekrile nove krčevine, danas i sama polja. Sadile su se i druge kulture kojih se danas sjećamo s nostalgijom: breskve vinogradarke, posebne kruške i jabuke, mendule i rjeđe orasi, sve mahunarke, krumpir, čak i žito, ječam.

 

Pišete i kako je proglašenje Kornata nacionalnim parkom bilo štetno, i kako je istina o Kornatima da je stanje onečišćenja gore nego u trenutku proglašenja NP-a. Zašto je tome tako?

Mislim da nisam nikada rekao da je proglašenje Kornata nacionalnim parkom štetno. Ni sada tako ne mislim. Štoviše. Najveći dio svoga života proveo sam u Kornatima u zdravom, čistom i harmoničnom okruženju s prirodom i ljudima. Institucionalna zaštita trebala je samo pomoći da se takvi odnosi s ljudima i prirodom nastave. Upravo suprotno, od trenutka kada su nastupile institucije i bezidejni ideolozi zaštite – ja to kažem – na daljinu, sve je krenulo u suprotnom smjeru. Najprije su bez znanja i bez želje da upoznaju prostor izradili planove i odredili mjere za zaštitu na Kornatima. Isključili su s prezirom Kurnatare i njihovo stoljetno iskustvo života u jedinstvenim uvjetima.

Predali su Kornate u ruke bezdušne turističke komercijalizacije tako da se – odgovorno tvrdim – nikakva ozbiljna zaštita ne provodi. Stanje ne samo da je gore nego prilikom utemeljenja parka, nego je takvo da vodi ravno u ekološku katastrofu. Ponovit ću što sam već rekao u jednom intervjuu: ljepota i slava Kornate su došle glave! Nije oznaka NP razorila Kornate, već bahatost, neznanje, prezir prema učenju i bezdušnost. Istina je da ni Kurnatari u ovoj priči nisu bez grijeha. No, treba reći i to da su oni od prvoga dana isključeni iz bilo kakvoga partnerstva u odlučivanju pa su radili na svoju ruku. Vidio sam mnoge parkove u svijetu. Tamo se prije svega čuvaju priroda i ljudi, a tek onda trguje.

 

Utemeljitelj ste i voditelj Centra za jadranska onomastička istraživanja i glavni urednik biblioteke Onomastica Adriatica. Kakvo je stanje toponomastike u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se vode križarski ratovi oko toga treba li se nešto reći ovako ili onako, dočim nam je do fundamentalnih jezičnih istraživanja jedva stalo. S toponomastikom stvari stoje slično. Toponimija čuva golemi korpus jezičnih podataka na svim razinama, osobito na leksičkoj. Ja sam se sa svojim suradnicima – reklo bi se po prirodi stvari – okrenuo prema moru i otocima zbog sve manjega broja stanovnika na otocima. Otkada sam započeo, nekoliko je otoka ostalo bez ijednoga – Škarda, Srakane, Svetac. A nestankom govornika nestat će i riječi – zauvijek. Mislim da smo do sada, s Rabom koji je u pripremi, objavili oko 18.000 toponimskih potvrda. To je premalo s obzirom na nacionalni teritorij, ali i mnogo s obzirom na stanje istraženosti kakvo smo zatekli prije 40-ak godina. A riječ je samo o otocima između Punte Luna na Pagu i Punte Planke kod Rogoznice.

Što se tiče ukupnog stanja istraženosti, ono možda nije dovoljno, ali nije slabije od istraženosti u nekim drugim poljima. Ima i važnih pomaka na primijenjenoj onomastičkoj razini. Državna je geodetska uprava pokrenula projekt “Osiguranje kvalitete registra imena na geografskim kartama”, jednostavnije rečeno, korekciju imena i usklađivanje stanja na terenu s topografskim državnim kartama. Pozvali su i kvalificirane lingviste i bio sam ugodno iznenađen. Naravno, postavlja se pitanje što je s ostalim poljima leksika: pučkim nazivima za ribe, biljke, ptice, divlje životinje, maritimne, poljodjelske, stočarske artefakte, životne prakse i običaje. Evo vam primjera što treba činiti. Svjestan stanja naše maritimne kulture u nestajanju, moj mlađi kolega i bivši novak pokrenuo je “Jezični atlas pomorske i ribarske kulture” (JAPRK). To će biti, kada bude završeno, a sve upućuje na to da će tako uskoro i biti, kapitalno djelo hrvatske jezične kulture.

 

Desetljećima prikupljate građu po otocima, radite terenski. Koliko i kako su se naši otoci promijenili u zadnjih 50-ak godina?

Dramatične promjene na otocima i ne samo na otocima događaju se od 1960-ih kad su se počeli stvarati uvjeti za bolji i sigurniji život na kopnu. Ma koliko voljeli otoke i divili se životu u izolaciji, većina je izabrala pogodnosti života na obali. Tako i ja. Kada je riječ o demografskom stanju na otocima, treba svakako voditi računa o kojim otocima govorimo. Malim i pučinskim ili velikim. Razlike se ne mogu poopćiti, ali su u cjelini velike. Ustav jamči jednaku sigurnost svim građanima na bilo kojoj točki nacionalnoga teritorija. Jasno je da se radi o načelu, jer u provedbi stvari tako ne stoje.

Od trenutka kada sam započeo s terenskim istraživanjima prije 40-ak godina, mnogo se toga na Kornatima promijenilo nabolje. No, unatoč golemim ulaganjima u infrastrukturu i kvalitetu života, broj stanovnika na malim otocima konstantno je u opadanju, osobito djece. Ingenioznim rješenjima bi se mnogo toga moglo popraviti. Priznajem da je to lako reći. Bez obzira na sve, vjerujem da će doći dan kad će otoci postati poželjno mjesto za život i mladima. Mnoge nove, do danas nepoznate okolnosti, tomu idu u prilog.

 

Na otocima se živjelo oskudno, uz svijest o limitiranim resursima. Što nam od otočkih praksi može poslužiti za današnje ekološke principe?

Prvo je načelo bilo da u arhipelagu, jednom kada se tamo došlo, nema ničega što se nije donijelo sa sobom ili što se ne nalazi u prirodi. Stupanjem na kurnaski mul, svaka je komunikacija sa svijetom prestajala. Od toga trenutka bio si usmjeren samo na sebe i na svoje resurse. Tamo su se ekologija i održivost, ma što to značilo, živjeli premda za njih tada još nitko nije čuo. Štednja vode, na primjer, bila je na neki način identitetski znak kornatske pripadnosti. Postoji bezbroj anegdota o bodulskoj škrtosti. One su velikim dijelom utemeljene, jer ništa ne može nastati iz ničega.

No, treba uvijek imati na umu i to da se otočani u nevolji i neimaštini nisu imali kome obratiti. Kurnatari osobito. Okolo je bilo more, često olujno. Danas se u nezakonito sagrađenim marinama u arhipelagu i od iznajmljivača traži tuš s toplom vodom. U Kornatima se organizira život po obrascu luksuznih hotela, a jelovnik po obrascu skupih velegradskih restorana. Ako zbog toga treba ići na Kornate i ako se još k tome taj model potiče, onda zaista ne znam o čemu govorimo. Što dakle možemo naučiti od škrtih bodula? To da možemo trošiti samo ono što imamo i da ne smijemo potrošiti ono što ne možemo obnoviti. A upravo se događa suprotno u Kornatima, na hrvatskoj obali i otocima.

 

__________
Izvor: portalnovosti.com
Naslovna fotografija:  Pixabay.