KORČULA – Maji drugo najbolje debitantsko vrijeme Ironmana

Objavio: Pokret Otoka - 01.10.2017.
Pročitajte Majina iskustva o sudjelovanju na ovogodišnjem izdanju Ironmana!
Kako se osjećam kao Ironwoman? Pa isto kao i prije. :)) Odnosno nemam još feeling da sam napravila nešto čemu sam se iznimno divila prije par godina. 2009. godine sam tek prvi put čula za tu utrku i bilo mi je nezamislivo da ljudsko tijelo to može završiti. Naime, tada ja nisam mogla trčati više od 3 minute  u komadu. Onda sam krenula plivati pa malo trčkarati, a prvi triatlon sam završila na porodiljnom, kada je Kala imala 9 mjeseci. Tada sam počela sanjati da bih jednog dana htjela/mogla završiti Ironman distancu. Štoviše, tada je hrvatski rekord iznosio 11h i 28 minuta i napisala sam ga na korice jedne bilježnice. Odlučila sam da ću ići brže od toga. Pet godina kasnije išla sam više od sat vremena brže od toga. U međuvremenu se hrvatski rekord spustio ispod 10 sati, ali to nije niti važno za ovu priču. Ovo je priča o tome ako netko nešto može, onda svi to mogu. Priča o ostvarivanju svojih snova koje smo usput negdje sanjali, priča o tome kako su svi ciljevi dostižni, iako ponekad teško i uz puno truda.
Ironman je bio nešto što sam sanjala par godina, ali odlučila sam da ću ići na tu utrku kada ću se moći spremiti kako treba. Pročitala sam podatak da samo oko 30% ljudi ne hoda na maratonu i to mi je bio neki kriterij – idem na ironman kada ću moći trčati taj maraton u komadu. Nekako sam imala u glavi da treba proći par godina triatlona do toga, da trebam završiti nekoliko half-ironmana prije toga i da bi onda moglo to biti to. Prva put mi je to palo na pamet da bih to mogla napraviti 2016. godine. No 2015. godina mi je bila intenzivna i taman sam se preselila solo s Kalom na Korčulu, tako da sam napravila upravo suprotno – 2016. je bila godina aktivnog odmora. Naime, zaključila sam da je jednostavno nemoguće se spremiti za ironman dok sam sama s djetetom na otoku i radim full-time job. Ljeti i dva posla. No kako se situacija promijenila u ljeto 2016. godine i nismo više bile same, odlučila sam da 2017. idem na Ironman. Tu jesen smo saznale da će na zimu ići na operaciju srca, no nekako sam svejedno ostala pri toj odluci. Uplatila sam početkom studenog poprilično visoku startninu za IM u Italiji i to je bilo to. Prvi test je bio period prije, za vrijeme i poslije operacije, kada sam svaki dan boravila s njom u sobi i pokušavala ubacivati noćne ili treninge u zoru, usred zime. U tom istom periodu smo ostale opet same i zaista mi nije bilo naš najjasnije kako planiram to izvesti. Zbog operacije sam imala i probleme s gastritisom, tako da mi se to sve činilo kao SF. No startnina je uplaćena i sad nema povratka, trenirati se mora. U 5 ujutro. U ponoć. Svaku pauzu na ručku. Nemamo TV, a svako slobodno vrijeme smo provodile u prirodi. Nisam pila kave s prijateljima, nisam izlazila van. Samo sam bila mama, radila i trenirala. Prva utrka na Korčuli je prošla dobro i dala je naslutiti da bih mogla biti u dobroj formi. I onda se dogodila mononukleoza. Mjesec dana bez pravih treninga. No, startnina je uplaćena, već su sati i sati potrošeni, nema odustajanja. Još k tome sam propustila i većinu prvenstava Hrvatske. Nema veze, idemo dalje. Ljeto, najtoplije u zadnjih par godina, trčanja od 2 sata. Ne kada je najhladnije, nego kada imam 2h u komadu vremena. Možda u 9 ujutro ili 18h popodne, a možda i u podne. Nije bitno, to je jedinih 2h taj dan u komadu. Sve funkcionira prema rasporedu posloženom u minutu. U 2 mjeseca sam propustila 1 trening, sve ostalo kao po špagi, ponekad u nemogućim uvjetima. Nema veze je li 40 stupnjeva ili prolom oblaka, na trening se ide prema rasporedu. Uzela sam 2 tjedna godišnjeg preko ljeta, kako bih mogla uzeti 2 tjedna prije/poslije utrke. Ta 2 tjedna je Kala bila sa mnom, a onda je otišla kod tate, kad sam se vratila na posao, tako da sam tih 5 tjedana mogla raditi duže treninge. U tom periodu je bio i projekt “Djeca djeci: pravo na čisti zrak!”, što mi je bila i dobra priprema za bicikl. Dan za danom, proletilo je vrijeme do utrke i došlo je vrijeme pakiranja za Italiju.
Iron djeve
IRONMAN
Dan prije utrke, osjećala sam se dobro. Pod tim mislim prvenstveno na psihički dio i anksioznost, koje zapravo nije bilo. Bila sam 100% sigurna da ću završiti, što se tiče fizičkog dijela (na neke tehničke poteškoće ne možeš utjecati). Baš sam se osjećaja jako i spremno. Na startu je na repeat-u svirao L’Ombelico del Mondo i to me taaaako nabrijavalo, hopsala sam si na mjestu u hladnom pijesku. Mogle su se birati grupe prema plivačkim sposobnostima i ja sam izabrala najbržu, onu koja ide ispod sat vremena. To se pokazao kao odličan odabir, budući da mi je vrijeme plivanja bilo 55 minuta. Tranzicija na ovom IM je zabilježena kao najduža tranzicija u povijesti ovih natjecanja, a prva je iznosila oko 1.5km. Nije bila baš fer tranzicija, jer je na primjer moj bicikl bio među najbližima šatorima za presvlačenje, što je značilo da moram trčati 700m x2 s biciklom kroz tranziciju, dok su nekima bicikli bili na kraju tranzicije. Krenuo je bicikl. U biti, to brzo plivanje se pokazao kao generalni fail utrke, zato što Talijani, dragi kakvi jesu, nisu apsolutno nikoga kažnjavali za drafting (bilo je dozvoljeno 12m). Štoviše, ispred mene su upozoravali jednu PRO natjecateljicu u 2 navrata s “prego” (molim) da se razmakne, iako je na brifingu bilo rečeno da odmah slijedi kazna od 5 minuta. Kako je to izgledalo u praksi? Tako što sam isplivala generalno među najbržima, tako da su me prvih 100km sustizali ljudi uglavnom koji voze značajno brže od mene bicikl i s kojima ne mogu voziti na 10-ak metara udaljenosti. Dvije cure iz moje AGE-grupe, skupa s još 5 muškaraca s kojima su vozile, ulovile su me tek na 150.km, tako da sam s njima na fer udaljenosti vozila zadnjih 30km. Dakle, ako idete u Italiju na IM, imajte na umu da je drafting u biti dozvoljen, da će vas par puta zamoliti prije nego vam opale kaznu i plivajte sporije da se imate s kim voziti :))). Što se tiče kriza, imala sam jednu manju na polovici bicikla, jer se vjetar pojačao, a ja sam i dalje vozila sama u vjetar. Druga kriza je bila poslije drugog prolaska preko jedinog brda na utrci (kratko brdo s 2km uspona, ali s nagibima do 13%), jer sam i dalje bila sama, a već poprilično umorna. Onda su me prije iz AG ulovile pa sam malo živnula. Druga tranzicija je bila malo sporija, jer sam se trudila da maksimalno dobro namjestim čarape, kako ne bih imala žuljeve. How yes no :))). Ugl, krenula sam na trčanje s tom jednom iz svoje AG, iako sam znala da u biti sigurno ima 5-10min prednosti ispred mene, budući da je isplivala iza mene. Tu mi je Marko doviknuo da je treća par minuta ispred mene i odmah sam znala da je to ona. Dakle, moram trčati brže od nje, ako mislim probati biti treća. Ona je krenula na 4.55min/km, dakle moram brže. Oh, đizs, to je fino ispod mog plana za početak (5-5.10/km), ali… moram probati. Što je najgore što se može dogoditi? Grčevi, bol i pad tempa, a hodati sigurno neću. Jer sam to ODLUČILA i jer sam čekala taj IM nekoliko godina kako bih ga završila bez hodanja. Neko vrijeme sam uspjela biti treća, ali onda se dogodio pad i grčevi. Oh da, grčevi iz pakla na 30.km. Recimo, ekvivalent porodu. Ali nisam hodala. Odlučila sam da ću trčati, bez obzira na bolove. Što je najgore što se može dogoditi? Baš ništa, osim patnje s vremenskim rokom trajanja. Naravno, korak se skratio, grimasa se stabilno instalirala na lice, ali nisam hodala. Zadnja 3km su trajala zauvijek, mislim da ću se zauvijek sjećati svakog koraka i udaha (otprilike drage moje majke kao kada dobijete drip nakon 10h trudova). I onda je došao cilj. I Kala. Moja Kala koja me dočekala u cilju. Moje dijete koje je imalo zaustavljeno srce pola godine ranije i bilo na aparatima me dočekalo u cilju. Moje dijete koje je bilo podrška za vrijeme svih priprema Ironmana, koje je pobijedilo životnu bitku, bilo je tu dok sam ispisala nove korice svoje bilježnice  – 10h i 23 minute. Bol? Koja bol? Nisam hodala. Uspjela sam završiti ono što sam mislila da je nemoguće, uspjela sam ići brže od vremena koje sam zacrtala, uspjela sam ne hodati, uspjela sam se spremiti kao samohrani roditelj na dalekom otoku s full time poslom, uspjela sam s mononukleozom. I kako ne bi kad je moja Kala toliko puno više toga uspjela samo pola godine ranije? Mi smo tim Kala i mi možemo sve.
A nešto sad o brojevima, od jedne mame koja 9 godina ranije nije mogla trčati više od 3min u komadu (i pušila je 2 kutije cigareta dnevno): Plivala sam brže i trčala od pobjednice u svojoj kategoriji. Završila sam u TOP 10 age natjecateljica, a ukupno 24. s PRO natjecateljicama. To je drugo najbolje debitantsko vrijeme na IM distanci u Hrvatskoj. Bilo je teško, nemate pojma koliko. I emocionalno i fizički. Ali vrijedilo je. Pogotovo jer smo dva dana kasnije otišle kod kardiologa, da bi nam rekao da se Kalino srce u potpunosti rehabilitiralo, odnosno da izgleda kao srce bilo koje zdrave šestogodišnjakinje. Koja dvostruka pobjeda!
U cilju 🙂
Nikad, ali nikad nemojte unaprijed odustati od nekog svog sna. Ja sam dosta optimistična osoba, ali bih prije 10 godina rekla da je ovaj moj životni ishod apsolutno nemoguć. Sa svakim vlastitim pomicanjem osobnih granica otvarate vidike u sasvim neke nove dimenzije. I naučite voljeti sebe. Život je samo jedan, nema poslije. Živi se sada i ovdje. Ako ne probate, nećete nikad znati koja sve verzija sebe možete postati i gdje vam život može skrenuti. Da, ponekad je teško i da, ponekad je prestravljujuće. Ali je korak naprijed i napredak u svakom pogledu. Rastite i budite slobodni, jer to je jedini put do istinske sreće i samoaktualizacije.