KORČULA – ‘Graditeljice maestrala’ projekt otoka Korčule

KORČULA – ‘Graditeljice maestrala’ projekt otoka Korčule

Objavio: Andrea Beader - 30.12.2020.

‘Graditeljice maestrala’ lijep je naziv projekta koji vodi Dijana Protić u okviru pak šireg projekta Industrijska baština otoka Korčule. Žene su nekad masovno gradile brodove, u brodogradilištu Vele Luke. Dijana Protić, dramaturginja istražuje njihovu povijest i voditeljica je projekta ‘Graditeljice maestrala’.

 

Žene nisu gradile vjetar, već brodove, među ostalima maestrale, u velolučkom brodogradilištu, no podrobnije o tome iz razgovara s Dijanom Protić, dramaturginjom i suradnicom Centra za inovativne medije Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci o projektu ‘Graditeljice Maestrala’.

 

Brodogradilište Greben

TELEGRAM: Završili ste iscrpno istraživanje o radnicama brodogradilišta Greben, u čijem su središtu bile same bivše radnice. Koje ste uvide dobili?

PROTIĆ: Projekt industrijska baština otoka Korčule započet je 2014. u okviru udruge Siva zona na Korčuli pod vodstvom povjesničarka umjetnosti i kulturnih antropologinja Lee Vene i Marije Borovičkić. Ja sam se projektu pridružila 2017. i u dogovoru s voditeljicama, odlučila se baviti ženama koje su radile na odjelu plastike u brodogradilištu Greben, dok je Božena Končić Badurina kroz likovne radionice s djecom osnovnoškolskog uzrasta napravila umjetničku knjigu ‘Kad bi fabrika trubila’ i time obradila tvornicu za preradu i konzerviranje ribe Jadranka i tvornicu limene ambalaže 8. mart.

Istraživanje se odvijalo u više etapa i uključivalo je razgovore s kazivačicama, bivšim radnicama brodogradilišta Greben koje su svoj radni vijek provele na odjelu plastike, snimanje postojećeg stanja brodogradilišta 2018. i 2019. godine te istraživanje dostupne dokumentacije u Arhivskom sabirnom centru Korčula-Lastovo. Iz razgovora s kazivačicama saznala sam da je na odjelu plastike bilo zaposleno oko 70 posto žena.

One su laminirale brodove, nanosile slojeve smole i acetona i tako doslovno svojim rukama stvarale maestrale, vjerojatno najpoznatije modele brodova koji su izašli iz Grebena. Bile su to prave graditeljice maestrala. Uz to se još otvarao socijalni kontekst koji je, nažalost, tipičan za posttranzicijsko razdoblje u Hrvatskoj, gdje je spregom loših političko-ekonomskih odluka škver odveden u stečaj, o čemu je detaljno pisao Marko Andreis, čiji je tekst dostupan na službenim internetskim stranicama Vele luke.

 

Ženska povijest brodogradilišta

TELEGRAM: U najavi projekta stoji da se bavi „utišanom” ženskom povijesti brodogradilišta. Je li ona utišana i na samoj Korčuli i je li vaša suradnja s radnicama mijenjala što u (samo)percepciji njihove uloge u otočkoj brodogradnji?

PROTIĆ: Ne bih rekla da je ženska povijest brodogradilišta utišana na Korčuli, ali svakako nije u prvom planu. Mlađe generacije iz obiteljskih priča znaju da su im mame i bake radile u Grebenu, također još uvijek na samom ulazu u Velu Luku postoje napuštene velike hale, od koji je jedna pripadala plastici, tako da i dalje postoji fizički prostor podsjećanja. Same radnice se razdoblja provedenog u Grebenu sjećaju s mješavinom nostalgije i gorčine.

TELEGRAM: Navodite da ste kroz rad inzistirali na razlikama između muškog i ženskog iskustva rada i življenja, načina sjećanja, bilježenja i pričanja. Je li se radnice i radnike različito tretiralo u tvornici, u smislu plaća, radnih uvjeta i radnih zadataka, te kako se pak njihova sjećanja na radni vijek u Grebenu razlikuju?

PROTIĆ: Radnice su radile u smjenama po osam sati, uz polusatnu pauzu. Znakovita mi je rečenica jedne od kazivačica: „Trebalo je imati oko, trebalo je imati ruku, a kada su bila velika lijevanja koća i vojnih brodova, tu smo ruknuli svi, nije tu bilo tko je muško, a tko žensko, bili smo svi.“. Radnice su se više sjećale atmosfere i međuljudskih odnosa koji su vladali u brodogradilištu i koji su unatoč teškom fizičkom radu bili skladni, pogotovo u razdoblju od 1973. do 1985.

Radnici su se više sjećali detalja vezanih uz modele i tipove brodova te pokusa vezanih uz vatrootpornost čamaca za spašavanje namijenjenih za tankere, koji su se također radili u Grebenu. Zajednička sjećanja vezana su uz važnije i poznatije i veće brodove kao što je bila izrada koća za Somaliju, rad na Kraljici mora, motornom jedrenjaku ili pak Modroj lasti, s kojom je plovio književnik Joža Horvat.

 

Žene u tvornicama na otoku

TELEGRAM: Kako je, zapravo masovan, tvornički rad otočanki, jer je Vela Luka imala i tvornice koje spominjete – za preradu i konzerviranje ribe Jadranka i tvornicu limene ambalaže 8. mart, u kojima je većina radne snage bila ženska – utjecao na emancipaciju žena, na njihovu poziciju i u društvu i u obiteljima?

PROTIĆ: Iz današnje perspektive, u kojoj je dosta mojih prijatelja i prijateljica otišlo živjeti u inozemstvo i kada se u vrijeme političkih izbornih kampanja u javnim prostorima još uvijek preispituju osnovna ženska prava, čini mi se da su ta vremena bila socijalno osjetljivija. Masovan tvornički rad otočanki je u velikoj mjeri pridonio emancipaciji žena i jačanju njihove pozicije u obitelji i društvu.

U razgovoru s jednom od kazivačica saznale smo da je kupila novi auto bez podizanja kredita, kao, naglašavam, radnica u odjelu plastike. S druge strane, postojanje svih tih tvornica, u kojima su ponekad bili zaposleni zajedno bračni parovi, omogućavalo je stalan izvor prihoda obiteljima koje su zbog osiguranih materijalnih uvjeta ostajale živjeti na otoku. Tvornice su radile tijekom cijele godine i društvo nije toliko bilo usmjereno na kratkoročnu zaradu od turizma, što je danas slučaj i što je dugoročno neodrživo.

TELEGRAM: Greben je za tri milijuna kuna u stečaju prije dvije godine kupila tvrtka Global grupa, koja nema prethodna iskustva u brodogradnji. Najavili su promjenu imena tvornice, no nema vijesti da su počeli s proizvodnjom?

PROTIĆ: Tako je, za vrijeme rada na projektu, dok smo u dva navrata snimale i radile na postojećoj dokumentaciji, prostor brodogradilišta se čistio i preuređivao. U hali za montažu su preostala dva gotovo završena, a nikad isporučena broda grčkoj obalnoj straži. Greben sigurno neće ponovno raditi u onom opsegu u kojem je to bilo moguće do ranih dvijetisućitih. Preostaje za vidjeti hoće li se brodogradilište preusmjeriti na manje popravke plovila u vrijeme trajanja turističke sezone. No, to je zaista veliki prostor koji spada u pomorsko dobro i bojim se da će prenamjena ići u smjeru investicija u turizmu. Voljela bih da me stvarnost demantira.

 

Realizacija projekta

TELEGRAM: Vaš će se projekt Graditeljice maestrala u 2021. realizirati kao virtual reality instalacija i izložba. Što možemo očekivati?

PROTIĆ: Možete očekivati priču iz pozicije fiktivnog ženskog lika Danice, koja objedinjuje perspektive svih kazivačica s kojima smo razgovarale. Ženski štrajk koji se u stvarnosti nikad nije dogodio, što je referenca na događaje vezane uz neovisni sindikat Solidarnost i događaje u gdanjskom brodogradilištu 1980. Apstrahirani i napušteni virtualni prostor za čije je oblikovanje zaslužna Marta Stražičić. Kompoziciju zvuka, koja uz naraciju evocira otočke zvukove cvrčaka, mora koju je skladala Manja Ristić. Nadam se da ćemo unatoč pandemiji osim u Zagrebu u galeriji Miroslav Kraljević, imati priliku prezentirati projekt na otoku Korčuli. Jako me zanimaju reakcije lokalne publike na projekt ‘Graditeljice Maestrala’.

 

 

__________

Izvor: telegram.hr

Naslovna fotografija: unsplash.com