KOLUMNA Leo Šamanić | Gorka naranča

Slabašna starica s drvenim štapom  koja sjedi na trošnoj klupici ispred svoje kamene dvokatnice i između dva stabla svojih njegovanih limuna. Kada pitate pojedinog stanovnika ovog malog otočnog mjesta, koga ona to pobogu očekuje svakim danom, bilo da je kiša ili nesnošljiva ljetna vrućina, studen zima ili bura. Neki će reći kako očekuje svog zaručnika koji je nakon rata, drugog svjetskog jel’, otišao za Australiju i obećao joj da će se vratiti čim financijski stane na noge. Međutim, priča se da se tamo oženio i podigao obitelj te joj nikada više nije pisao, a kamo li dolazio nazad na otok. Druga verzija priče je da je bio švercer na relaciji Split- Ancona i da ga je zbog nekih nepodmirenih dugova ubila talijanska mafija. Nijedna verzija nikada nije potvrđena. Sin tete Petre živi u Splitu i radi u odvjetničkom društvu, te mu tempo života ne dopušta odlazak u posjetu svojoj majci na ovaj najudaljeniji hrvatski otok.

Marina je upravo izašla s trajekta sa svojom dvogodišnjom kćerkicom i usmjerila se kamenim, brdovitim putem prema kući svojih roditelja koja se nalazi u starom selu iznad luke. Odrasla je na otoku i za njega ju vežu brojne lijepe uspomene koje su s godinama otišle u nepovratno. U vrijeme njezina djetinjstva, u školi je bilo oko 100 djece, danas je ta brojka smanjena na 20 i ako nastavi ovim tempom, škola bi uskoro mogla zatvoriti svoja vrata. Brodske veze sve su slabije, doktora nema, a jedini znakovi života su mala pošta i dućan koji još uvijek djeluju unatoč svim problemima. A bome ni pop nije više ono što je bio, dolazi na otok održati mise samo tijekom bitnijih blagdana.

Zadruga i tvornica za preradu ribe zatvorile su se još devedesetih godina i jedino što još nekako funkcionira jest otočni mjesni odbor koji se sastaje jednom mjesečno i u čijim se prostorijama nakon sastanka uvijek opsuju svi sveci i vragovi i nikada se ne donese nikakvo konstruktivno rješenje za postojeće probleme na otoku, jer kako kaže šjor Šime: „ Dobro nan je. Nek smo živi i zdravi, a ovdi će uvik nešto falit“.

 točka

Dok se uspinjala prema starom selu, Marina se nakratko zaustavila pored starog zida kuće kojeg je već prekrila brnistra i na kojem je pisalo : „ Marina, što si me molila da za tebe stvorim san, a nisi me voljela ni upola ko tebe ja…“. Prepoznala je taj rukopis i pustila suzu iz nekih svojih starih razloga koje nikada nikome nije otkrivala. Ako je istinita ona priča o Romeu i Juliji, pa onda je taj momak po svemu sudeći totalno izgubio glavu. Kažu ljudi da sve prave ljubavi u sebi imaju tugu i melankoliju i malo njih se ostvari. A onda neki nesretnici cijeli svoj život provedu s nekim, a zapravo kao da su potpuno sami.

– O mala, došla si na otok i odmah unijela nemir u vale – oglasio se šjor Šime.

– Jesam, jesam, šjor Šime, stari šarmeru- Odvratila mu je Marina i laganim korakom nastavila dalje.

Ovaj će se vikend u organizaciji mjesnog odbora održati dvije projekcije hrvatskih filmova, a to su „ Svećenikova djeca“ i „ Osmi povjerenik“.  Namjera je, kako kaže šjor Šime, inače glava mjesnog odbora, da se kroz tematiku oba filma potakne mještane na razmišljanje o daljnjem smjeru razvoja otoka i o mogućnostima njegove revitalizacije. Nakon projekcije, mještanima će biti podijeljeni i kondomi upitne kvalitete, za koje se šjor Šime osobno angažirao i pribavio ih iz Splita još prošlog Uskrsa, kada su u velikom paketu stigli skupa sa Svećenikom koji je tada došao održati jednu od rijetkih misa.

– Nima ovdje više ni jebanja, ni revitalizacije, razumiš hrvatski! Samo nas ti jebeš u glavu sa tim svojim ludim idejama! – Odgovarali su članovi mjesnog odbora šjor Šimi na njegovu famoznu ideju o mogućnosti povećanja spolne aktivnosti, a samim time i nataliteta na otoku.

Marina se nedavno rastavila od svog muža koji je zadnjih godina počeo pokazivati nasilni karakter. Prema svemu sudeći čini se to kao još jedan slučaj nasilja koji treba rješavati u obitelji,  kako je izjavila jedna hrvatska ministrica : „ To vam je tako u braku“. Marina, ali i cijela Hrvatska javnost ostala je zgrožena izjavom ministrice. Ostaje tek pitanje, zar je moguće da nam takvi ljudi kroje budućnost u zemlji u kojoj živimo.

Kada se približavala svjetioniku, Marini su drhtale ruke i obuzimao ju je osjećaj nostalgije i mladenačkog zanosa. Rukama je dohvatila bijelu ogradu i zagledala se u more, beskrajno more prema kojemu je uvijek imala strahopoštovanje. A onda je iznenada čula dugo iščekivani i nikada preboljeni glas.

– Što te natjeralo da ponovno dođeš ? – Upitao je svjetioničar.

– Ne znam, možda vrijeme, grižnja, samoća- Odgovorila je odlučno Marina.

– Sve to zbog straha da ćeš ostariti sa svjetioničarem kojeg si voljela i on je tebe volio i još uvijek voli, daleko od sviju, od svjetala grada, od zlih jezika. Sve to zbog nečijih tuđih ambicija- Ponovno je odvratio svjetioničar.

– Da, zanemarila sam osjećaje i dopustila da me ogromne ambicije udalje od svega onoga što sam voljela, a još uvijek te volim, znaš to i sam- Završila je Marina.

I tu se nastavila ona njihova prva ljubav za koju se mislilo da je trajno izgubljena i da je otišla u nepovratno, zajedno sa svim ostalim sjećanjima i onim grafitom što ga je obrasla brnistra. Teta Petra otišla je na drugi svijet i nikada nije dočekala ono što je očekivala, mada zapravo nitko ne zna što ili tko je to točno bio. Šjor Šime održao je svoju projekciju filmova unatoč svim negodovanjima članova svojeg mjesnog odbora, a Marina i svjetioničar konačno su uspjeli ono što mnogima nikada ne uspije, pronašli su jedan drugoga. Zamirisala je naranča u đardinu, tek toliko da podsjeti na neku staru ljubav, na njenu ljepotu i unutarnju gorčinu te spremnost da joj se ponovno vratimo.

 

Foto : Jelena Šutić