CRES & LOŠINJ | Kako se dogodio Cres Lošinj Trail

Objavio: Pokret Otoka - 07.11.2017.

Cres Lošinj trail okupio je preko 1000 natjecatelja u dva dana trajanja. Pročitajte kako je protekla organizacija jedinog ovakvog hrvatskog trekking događanja, iz perspektive organizatora!

 Ljudi obično misle da iza ovakvog eventa stoji cijeli team zaposlenih. Jedan koji vodi facebook i može 24/7 odgovoriti na sva pitanja, jedan koji cijeli dan prolazi kroz 1000 mejlova s potvrdama uplate, jedan koji na terenu trasira stazu i šiša zaraslo grmlje, jedan koji na stotinki rješava prijave i vječne promjene kategorije i veličina majica, jedan koji s hotelima rješava smještaj, jedan zadužen za marketing i sponzorstva, jedan koji printa i dizajnira majce, jedan koji rješava birokraciju s policijom i lokalnim upravama, četvero koji slažu 700 startnih paketa, jedan koji organizira ručak, jedan koji koodrinira fotografe i kamermana, jedan koji koodrinira volontere, itd…
E pa skoro. Nas je zapravo troje + Mance koja je slobodna vikendom kad ju puste iz zatvora i lokalci Kate i Gaston koji nam uskoče na dan događaja. U ovu smo utrku krenuli iz entuzijazma i iznenadno je narasla pa nismo imali druge nego uhvatiti se ukoštac i klonirati se u par primjeraka da sve stignemo.

Picture

Slaganje startnih paketa u četvrtak teklo je skoro po planu, izuzev toga da je tiskara 700 brojeva odštampala nasumično umjesto po redu i da je Mance nakon 2 sata imala brain overload i počela miješati i brojeve i prezimena. Sva sreća da je team penzionera Dorotić seniori zadržao stvari pod kontrolom i startni paketi su skoro savršeno posloženi. Isprike iznimkama, negdje moramo i zeznuti. Za to vrijeme Igor i ja smo se raspršili po Lošinju i krenuli označavati svih 30ak kilometara prve trke. Naravno da nas je ulovio mrak, naravno da mi lampa nije dobro radila, naravno da sam umrla od straha negdje oko Krivice dok su koze i sove bučile oko mene. Na vrhu otoka me dočekao auto koji je ostavio Igor i istovremeno smo se vratili u hotel gdje su Marin, Mance i Kate već bili zaokupljeni prvim prijavama i svima onima koji su se odlučili prijaviti zadnjih par dana, sukladno s prognozom vremena, i čiji je elektronski upis sad trajao barem 5 minuta. Naše mlade volonterke odjavile su se već oko 21 h što je ostavilo mene kao privremenu hostesu da zbunjeno kopam po startnim paketima i tražim brojeve. Na sljedećem su trajektu, sva sreća, bile još neke od naših purgerskih snaga koje su priskočile u pomoć pa već oko 2 ujutro liježemo u kamper i navijamo budilicu za 4:30. Gušt!

Picture

Jutro je bilo neugodno vjetrovito i mračno. Na rivi slažemo start i cilj, natežemo se sa 100 žica, razglasom i preostalim paketima. Mozak u rano jutro začudo svima radi nadprosječno dobro i stvari se slažu na svoje mjesto. Hrana za feed zone je spremna u kombiju i ja brižno smanjujem zalihu mandarina, Igor drami oko postavljanja zaspalih volontera na ključna križanja, a Marin pušta sve hitove s MTV-a na priključenom razglasu za razčaganu Mance i Kate. Prijave mogu pričekati kad svira Justin Bieber.
Gaston mamu i mene kombijem transportira na prvu okrijepu gdje vadimo hranu i sokove, a mami dajem zadnje upute da ne treba biti preljubazna i posluživati sve ljude koji prođu nego samo natjecatelje. Klimnula je glavom i nahranila pola otoka da ne izgubi status najljubaznije volonterke. Krećem pregledati stazu do uspona na Sv. Ivan i na moje oduševljenje netko je detaljno skinuo gotovo pola trase kao da jučer nisam ni prošla ovdje pa jurim koliko me noge nose i nanovo postavljam trakice. Da mi je znati tko je to tako lijepo skinuo da ga angažiram sutra poslije utrke da počisti sve do kraja. Utrka kreće, a ja taman završavam s označavanjem. Imam 15 minuta za poraditi na svom stoju na rukama dok ne stigne vodeći i onda se pretvaram u osrednjeg fotografa. Od 100 klikova očekivano lovim 3 i pol slike, a ostale su mi mutne i objašnjavam čovjeku koji se zaustavio pogledati kako je ispao da mu je vid mutan od umora.

Picture

Proglašenje obavljamo za vrijeme ručka i sva sreća da imamo Marina koji nema problema s mikrofonom i obavljanjem sličnih stvarčica. Podijelili smo nagrade i ugrabili zadnji komadić salate u već zatvorenoj kuhinji Aurore. 17 je sati, a mi još samo moramo prenijeti sve stvari na Cres i označiti drugu stazu. Ovdje Bero obavlja herojski posao i postavlja većinski dio staze, usprkos konjima koji su ga u mraku opkolili i iz ruke mu pokušali ukrasti markirne trakice. Šokirani glatkim razvojem situacije liježemo u creski stožer kod Marinovih roditelja prije ponoći, a zimsko računanje vremena nam daruje još jedan ekstra sat spavanja. Bero u snu postavi još koju markirnu trakicu, Igor je nešto bulaznio o loše postavljenom skretanju, a Mance o tome kak već dva dana nije bila bajkom na Sljemenu. Ujutro sam skupila svoj bordericu Uršku, koja je ovdje slučajno bila s roditeljima, i uposlila je da sa mnom vodi prvu feed zonu. Dobra stvar je da je ona tih dana postila i sve su slasne Napolitanke ostale samo meni. Ja sam naime ovih dana bila na Napolitanka dijeti i upalilo je. Lakša sam kilogram i vjerojatno ću živjeti tjedan dana kraće.

Picture

Na okrijepu nam dosta natjecatelja dolazi krvavo jer je navodno na toj dionici bila neka divlja svinja koju treba prijeći, ali svi preživljavaju i nadoknađuju izgubljeni hemoglobin ostacima čokolade koju ja nisam pojela. Ovo je jedina okrijepa na kojoj sam krivo procijenila običnu vodu i strah me da bi je moglo ponestati dok ne dolazi čovjek koji je odlučio u njoj oprati buff pa postajem sigurna da će je ponestati. Neš ti problema kad na okrijepi ostaje samo mineralna, cola i izotonici. Nakon zadnjih hodača pospremamo ostatke hrane (60 kg mandarina i 120 kg banana, još jedna kriva procjena) i krećemo pješke prema Cresu skupljajući trakice, kad su već na putu. Urška konačno shvaća što znači biti bez glukoze u mozgu pa nema snage ni odvezati trakicu s grane. Zamatam ju u deku i kotrljam nizbrdo do Cresa. U cilj dolazim taman na vrijeme za proglašenja, zahvalna da Marin opet obavlja ovaj javni dio. Pobjednici su svoje blago spremili i neki od njih će džabe boraviti u hotelima na otoku još koji vikend.
Gužva se polako razilazi, a mi s olakšanjem sjedamo na prvi topli obrok vikenda i izmjenjujemo dojmove. Nema većeg gušta kad ti ljudi odu doma zadovoljni, a ti se vratiš u kamper i skužiš da nemaš vode. Oprali smo zube ostacima mineralne i pripremili kutije banana za zamrzavanje jer s ‘Napolitanka’ dijete sutra prelazimo na ‘Sladoled od banane’ dijetu. Sljedeći smo dan još jednom obišli sve staze da utvrdimo gradivo i poskidamo trakice pa se vratili u svoju ležerniju svakodnevnicu.
IZVOR : pokretodmora
Dojam pobjednika mozete pročitati ovdje
Pismo organizatora Cres Lošinja Traila upućeno gradu Cresu možete pročitati ovdje
Bogata fotogalerija na facebook stranici : Cres Lošinj Trail 
Uobičajeni izvještaj sa događaja mozet pročitati ovdje
p.s.  znamo da ima toga puno za procitat al tu je jedan kompletni uvid u ovaj trail pa koga zanima i možda se pronađe na kojoj fotografiji…..