Prije par dana sam ostala bez riječi na Fratarskom otoku, Verudi, kraj Pule. Ostala sam bez riječi zbog solidarnosti, razumijevanja i ljubavi koje smo mi otočani podijelili sa najsjevernijim dijelom obale od kada smo krenuli u pokret. Večeri druženja, osvještavanja, crtanja, pjevanja, plesanja u organizaciji Zelene Istre prisustvovali su Pokretači s Brača, Šolte, Silbe, Krka, Lošinja, Lastova i tko zna kojih otočana je još bilo među posjetiteljima 🙂 . No cijelu večer zapravo smo svi bili otočani, razdvojeni u stvarnosti, ali na Fratarskom otoku spojeni kao da se znamo oduvijek. Događaj je rezultirao inicijativom JAVNO JE DOBRO. Predstavnici obale i otoka od Dubrovnika do Pule svjesni su da njihovoj zemlji prijeti opasnost pred totalno iseljavanje, upropaštavanje resursa, prodaje svega što vrijedi te potpunog uništenja kulture i identiteta države. Odlučili smo se okupiti i pokušati spasiti što se spasit može.
Mi se možda bavimo “samo” plažama, vjerovatno Vam to tako izgleda. Hoćemo li imat ležaljke ili ne, ali nemojte misliti da nismo itekako svjesni da su one samo “kikiriki”. Naše pomorsko dobro sastoji se od morskih luka, obala, riva, i cijelog teritorijalnog mora (njegovog dna i podzemlja, te dijela kopna), tzv. NAŠEG JADRANA. Za nabrojati javno dobro trebalo ići još puno detaljnije, ali možemo izdvojiti izvore pitke vode, poljoprivredna zemljišta, šume…. Zvuči li Vam to kao SVE što Hrvatska ima ili ja umišljam?
S obzirom da se naša inicijativa širi diljem otoka, otići u Pulu, a ne posjetiti još otoka i podijeliti s otočanima što mislimo o svemu što nam se događa, ili će nam se dogoditi… nije uopće dolazilo u pitanje. Vremena nije bilo puno odluka je pala spontano na Krk, a malo manje spontano na Silbu. Teško je, gotovo i nemoguće, riječima opisati i prepričati sve što smo posljednjih dana osjetili, razgovarali, zaključili… Neke od zaključaka s Krka možete vidjeti u odličnom tekstu od Mladena Trinajstića. Na Silbi smo produžili kao predstavnici Brača i Šolte da se sretnemo s našim Hvaranima, predstavljao se novi časopis, za kritičko promišljanje života na otoku, O. (otočka).
Gostoprimstvo koje smo doživjeli na Silbi značio je da se ne možemo vratiti doma po planu pa smo odlučili umjesto na zadnji trajekt sinoć, krenuti doma jutros. Dok je Split gorio pili smo gemišt na Silbi, s nevjericom pratili društvene mreže i vijesti te mislili što bismo učinili da smo otišli? Gdje bi sad bili? Na kojem frontu i kako? Reagirali smo instiktivno, srcem, a ne glavom. Ali vjerujemo da bi se dobro organizirali i sigurno bili od pomoći nekom. No istovremeno znali smo. Znali smo duboko u sebi da ćemo mi to obranit. Ne može nitko zapalit Dalmaciju tek tako. Namučili smo se. Svi zajedno. Svi na svoj način od vatrogasaca, ljudi, muškaraca, žena, djece, mladih. Onih koji su bili na samom požarištu, ali i svih onih koji su grizli usnice i bezglavo šetali ulicama po Njemačkoj, Irskoj, Kanadi. Da ne nabrajam, vjerovatno nije postojao kutak koji svijeta koji ovo nije emotivno doživio. Osim onih koji su trebali i reagirati. Onih koji nas “vode” i “obećavaju” da će sve biti u redu. Cijelom se svijetu slomilo srce, osim njima. Ne želim ih uopće imenovati. Nebitni su.
Javna je tajna još od 2007., vjerovatno i ranije, “bez namjere da insuiniram podsjećam na odredbu zakona da se opožareno područje iz šumskog može prenamjeniti u građevinsko i to bez plaćanja naknade za prenamjenu. Besplatno, brzo i jednostavno.” Da li se nešto u Zakonima promijenilo ne stignemo sad provjeravati, ali znamo da je Centar za mirovne studije (CMS) prije manje od mjesec dana, prilikom javne rasprave o nedavno usvojenoj Strategiji nacionalne sigurnosti predlagao da se požari izdvoje kao poseban rizik, ali Vlada RH je odbila taj prijedlog.
Danas smo otišli vidit Žrnovnicu i pitat triba li šta. Vode, hrane i umora nije nedostajalo, kao ni osmijeha i ponosa jer ipak je puno toga noćas obranjeno. Gorilo je sve, al svi zajedno su stali pred vatru i svojim tijelima branili kuće, ljude, auta, polja, šumu… No čini se da je sve to samo tužno, interesantno i pod kontrolom. Izjave su se nizale, bez emocije, strogo i kontrolirano nam se objasnilo kako je sve u redu, a možda je moglo biti bolje. No nitko nije kriv i svi su zaslužni. Mi Dalmatinci, samo žugamo, ništa strašno se nije dogodilo. Malo bure zapuhalo i sve od jednog požara se proširilo preko 18 kilometara.
Nakon posjete velikih vođa ništa drugo osim novih hitova za humoristične stranice i sprdnju na vlastiti račun ni ne možemo očekivati. Imamo materijala za zajebanciju narednih mjeseci (izdvajamo samo nekoliko):
Premijer:
“Tražiti ćemo pomoć ako bude trebalo”,
“Sistem jako dobro funkcionira”,
“Reagirali su svi koji su trebali”.
Predsjednica:
“Vojska je na teren trebala izići prije”,
“Ja uvijek kad je to isplativo letim drža.., aaaa redovnim avionom”
Župan:
“Opožarena područja treba dati u koncesiju”
Crkvenjak: “Gospodin u svom gnjevu spusti na taj grad oganj i sumpor zbog ULTRE.”
MJEŠTANI: “Gospodin Plenković nek se uvati posla i ostavi politike!” “Da li te je sram?”
VATROGASCI: “Umorni smo Predsjednice, a vi?”; “Ne morate nas snimati, nismo mi heroji!”
………..
Jučer sam opet ostala bez riječi. Što od emocija i solidarnosti, što iz manjka istih i bahatosti. Ne znam za vas, ali meni je jasno i previše toga. Imamo dvije opcije evolucija ili revolucija. A može i oboje ako se dobro organiziramo 🙂
Nemojmo čekati opet da se i nama dogodi. Pregledajmo opremu kao što to rade na Prviću, ne palimo smeće kao na Šolti niti ne gradelajmo na otvorenom po buri…
Autor: Maja Jurišić, Šolta
Foto: Damira Kalajžić
