IST – Upoznajte mladog doktora koji je svoj radni vijek odlučio provesti na otoku Istu

IST – Upoznajte mladog doktora koji je svoj radni vijek odlučio provesti na otoku Istu

Objavio: Iva Žanetić - 03.08.2019.

Da je doktoru Velimiru Vuku kuna za svaki put kad je čuo da je on dalmatinski dr. Joel Fleischman, mogao je do sada već kupiti malu barku.

Nije to slučajno. Puno je sličnosti između mladog doktora s otoka Ista i kolege mu iz kultne američke serije “Život na sjeveru”, koji iz milijunskog New Yorka odlazi na Aljasku, u izolirani gradić Cicley, gdje u mjesnoj ambulanti, koja izgleda kao iz prošlog stoljeća, mora odraditi četiri godine staža.

Obojica su Amerikanci u tridesetim godinama, nagrađivani studenti medicine, obojica sinovi liječnika. No, za razliku od dr. Fleischmana koji je posao doktora u maloj sredini doživio kao najveću kaznu u svom životu, dr. Vuk je svoj dolazak na izolirani otok u zadarskom arhipelagu sam odabrao.

I, vjerujte mi na riječ, njegova je životna priča još zanimljivija od one koju su smislili scenaristi američke serije.

 

Rad na otoku Istu

Rođen je u Sisku prije 38 godina, a kao dječak s roditeljima seli se u Ameriku, gdje mu je otac dobio specijalizaciju u tamošnjoj bolnici. Tamo je odrastao, školovao se, diplomirao biologiju i zaposlio se u jednom laboratoriju, gdje je taman počeo graditi znanstvenu karijeru. I vjerojatno bi nastavak ove priče bio predvidljiv da Velimir jednog dana nije donio odluku kojom je, blago rečeno, iznenadio obitelj i prijatelje: upisat će medicinu, i to u Hrvatskoj.

Upravo negdje u to vrijeme Medicinski fakultet u Zagrebu pokrenuo je studij na engleskom jeziku, što je njemu došlo kao naručena pozivnica. Medicinu završava kao jedan od najuspješnijih studenata i dobitnik dekanove nagrade. I taman kad su ga svi vidjeli na specijalizaciji u nekoj zagrebačkoj kliničkoj bolnici ili barem u privatnoj ordinaciji, Vuk iz naše priče odlučuje raditi i živjeti na otoku gdje zimi nema više od sto duša i za koji je većina ljudi čula samo u križaljci.

Znate ono, naš otok s tri slova. Ist.

Imaju samo jednu vezu s kopnom dnevno, školu koja je odavno zatvorena, ali zato imaju stalnu ambulantu i mladog doktora iz Amerike. Eto, ne kaže se uzalud da život napiše bolju priču od bilo kojeg hollywoodskog scenarista.

budem liječnik, ali da to nisam znao na početku svog puta. Pogotovo u onim mladim godinama kada najčešće izabereš zanimanje suprotno od onoga kojim se bave tvoji roditelji. A avanture i improvizaciju sam uvijek volio. E sad, ako išta spaja te nespojive osobine, to je ambulanta na malom hrvatskom otoku. Jer posao liječnika ovdje svaki je dan improvizacija – smije se doktor Vuk, koji je na Ist stigao prije dvije godine, nakon što je molbu za posao poslao na sve otoke koji su tražili liječnika.

 

Svakodnevni izazovi

Javio se i Domu zdravlja Zadarske županije koji je tražio zamjenu za liječnika na Istu. Kad su vidjeli njegovu molbu, vjerojatno su skakali od sreće jer im se za posao liječnika u malim otočnim ambulantama već godinama nitko ne javlja. Dr. Vuk došao im je kao spas u zadnji čas: mlad, stručan, pun energije i želje za radom u maloj, izoliranoj zajednici koju se puno češće napušta nego što se njoj dolazi.

Uz Ist, gdje živi u stanu pokraj ambulante, dr. Vuk pokriva još i susjedni otok Molat. Sve skupa, ljeti i zimi, u četiri naselja to je između 200 i 400 stalnih pacijenata starije životne dobi, kojima stalni liječnik zaista život znači. Ljeti dolaze turisti, a s njima i hitne intervencije, u kojima do izražaja dolazi sva raskoš maločas spomenute improvizacije. Ovdje, Bogu iza leđa, slobodno možeš zaboraviti sve što piše u knjigama i priručnicima, pogotovo kad usred noći dobiješ hitan poziv s Tramerke, nenaseljenog pučinskog otočića pokraj Molata za koji se do te večeri mislilo kako ga nastanjuju samo ovce.

– Dvoje mladih turista kajakom je stiglo na otočić i odlučilo tamo prenoćiti. On, da bi nju iznenadio romantičnom večerom uz vatru, ode nasjeći drva. Ali usput odreže i sebi prst na nozi. Meni usred noći stiže poziv u pomoć s Tramerke. Kako da uopće dođem do tamo? Prvo dižem čovjeka da me preveze brodom, ali taj brod zbog velike oseke ne može pristati. U pomoć nam dolazi drugi, manji brod kojim na vesla uspijevamo doći do otočića, preuzeti pacijenta i dovesti ga do većeg broda, pa s njim na kopnu. Eto, to je samo organizacija transporta, gdje je tek sve ostalo – kazuje nam dr. Vuk u svojoj ordinaciji.

Skromna je, ali u njoj ima sve što mu treba, pogotovo otkako je stigla nova oprema iz europskih fondova. Radni je dan, ali u ambulanti nema gužve. Što i nije loše s obzirom na noćnu pripravnost koju je odradio. Vani je zvizdan, kroz prozor se čuje samo zbor neumornih otočnih cvrčaka, kad tišinu prekine telefonski poziv.

– Okej, nema problema. Odmah dolazim – odgovori u slušalicu.

Već smo bili spremni krenuti na novi zadatak, međutim…

– Ovaj put nije hitna intervencija. Moram otići po ručak kod gospođe koja mi kuha, sad je zvala da je gotovo. To su vam čari života otočnog liječnika – smije se Velimir na svom simpatičnom hrvatskom s američkim naglaskom dok s praznim zdjelicama idemo po ručak.

No, nije trebalo dugo proći da mobitel ponovno zazvoni. Ovaj put bila je medicinska sestra s Molata; osmogodišnji dječak žali se na jake bolove u trbuhu i treba doktora. Dok u jednoj ruci nosi ručak, u drugoj drži mobitel i pokušava doznati što više informacija prije nego digne brod za hitnoću.

– Meni su oni više nego pacijenti, to su mi susjedi i prijatelji. Mene uvijek mogu dobiti, ja nemam radno vrijeme. Ne mogu reći da idem kući s posla u četiri sata kad mi je stan na istom mjestu gdje i ambulanta. Da budem precizniji, od posla do kuće mi je četiri metra udaljenosti. Znate kako u Americi kažu – da je sreća proporcionalna onome koliko si udaljen od posla. Prema tome, ja sam vrlo sretan čovjek – smije se Vuk.

Ono što ga zabrinjava jest organizacija zdravstvenog sustava na terenu.

– Kad su liječnici u pitanju, pogotovo u malim sredinama, hrvatsko zdravstvo je na aparatima. Mislim da niste ni svjesni u kakvu ćemo opasnost doći kada ova generacija koja je sad u šezdesetim godinama ode u mirovinu i kad ih ne bude imao tko zamijeniti. Mladi liječnici danas traže puno više, jer su već na izlasku s fakulteta spremni za odlazak vani, a Europa ih čeka raširenih ruku. Njima se moraju ponuditi bolji uvjeti za rad, država hitno treba poduzeti ozbiljne mjere jer nas inače vrlo brzo čeka raspad sustava. Ja sam zato prihvatio ovaj posao jer vidim da mogu napraviti razliku. Što bi Amerikanci rekli, “make a difference”. Zvuči malo kao klišej, ali stvarno je tako. Ako si ti internist u Zagrebu, jedan si od mnogo njih. Kad si liječnik u ovako maloj sredini, jedini si i puno toga možeš promijeniti nabolje – govori nam mladi liječnik.

Svojim je primjerom pokazao da se stvari mogu pokrenuti i tamo gdje već odavno vlada osjećaj da je to nemoguće.

 

Konstantno unaprjeđenje

– Otkako sam došao, dosta smo toga uspjeli napraviti. Na Molatu smo uveli pripravnost za medicinsku sestru, učinili prijevoz u Zadar puno bržim i na taj način već spasili nekoliko života. No, za razliku od Ista, ambulanta na Molatu je u raspadu. Srećom, u Gradu Zadru su prepoznali problem, brzo reagirali i prve promjene su već vidljive jer doktor i sestra sad imaju uvjete za rad. Da bih zaštitio svoje pacijente, moram imati funkcionalne ambulante na oba otoka. One nikad neće biti profitabilne ni donositi zaradu, ali sustav ih se ne smije odreći jer bez njih na Istu i Molatu nema života. Ne tražimo mi ništa posebno, samo osnovno, da se ambulante i stan za liječnika dovedu u red. Vjerujte mi, to je puno manje ulaganje od onoga kad morate strepiti za svaku bol u trbuhu ili slati gliser s liječnikom iz Zadra jer na otoku nemate doktora – govori nam Vuk.

Nakon dolaska na Ist imao je ubrzani tečaj onoga što bi Amerikanci nazvali “learning skills”. Prevedimo to kao “snađi se, druže”.

– Uh, sve sam naučio na teži način. Došla je zima, treba naložiti peć na drva. U Americi ili u Zagrebu baš i ne razmišljaš o tome kako ćeš drva nasjeći, donijeti, zapaliti, a i o tome da mokra drva baš i ne gore. Tamo samo upališ centralno. Recimo da sam životne vještine ovdje naučio kroz pogreške – priznaje Velimir.

Trebali su mu mjeseci da svlada auto s mjenjačem.

– Onaj tko nije bio na Molatu i vidio one uske, krivudave otočne cestice ne zna kakav je to horor. Isto je i s medicinom. Nitko te na medicinskom fakultetu ne uči kako previjati ili stavljati zavoj jer to inače radi medicinska sestra. E, ovdje to radim sam. Ja sam i doktor, i sestra, i mrtvozornik, sam svoja ordinacija. Toliko sam se već navikao da mi je sad nemoguće zamisliti da radim negdje drugdje. Zasad je dobro. So far, so good. Još da naučim loviti lignje i bit će super – slikovito će Vuk.

mu na Istu najviše nedostaje, pomalo nostalgično odgovara da je to društveni život, muzeji, jazz-koncerti…

– Zime su ovdje preduge. Vrijeme nikako proći, ljeto nikada doći. Volio bih zimi otići na godišnji, da doživim sve te sadržaje koje ovdje nemam, da se družim s ljudima svojih godina. Ali, kako ću otići kad me nema tko zamijeniti, ne mogu ambulantu ostaviti praznu. Sada me spašava to što jednom tjedno idem u Zadar po opremu pa stignem prošetati se po gradu i pogledati koju izložbu. Onda se mislim, dobro da je Zadar svega dva sata daleko, mogao sam završiti i negdje dalje na pučini pa ne bih imao ni ovo. Na kraju te i to malo učini sretnim – iskreno će mladi doktor.

 

Prihvaćen i omiljen

Domaći ljudi na Istu brzo su prihvatili svoga novog doktora. Hvale ga da je brižan, požrtvovan i vrijedan.

– Koliko nam Vuk znači? Najbolje da to pitate na susjednom otoku koji nema doktora, gdje je mlad čovjek od 50-ak godina prošle godine umro od srca jer su dva i pol sata čekali pomoć. Eto koliko nam znači. Ubod ose u Zadru je možda glupost, a na otoku bez doktora to lako može postati tragedija. Ako vi ne možete osigurati liječničku pomoć u roku od sat vremena u 21. stoljeću, “adio mare” – kaže nam Toni Ošap, kojeg smo susreli ispred lokalnog kafića “Lako ćemo”.

__________
Izvor: slobodnadalmacija.hr
Fotografija: slobodnadalmacija.hr

Tagovi: , ,