INTERVJU – Julija Mihovilović, kako sam pronašla sreću?

INTERVJU – Julija Mihovilović, kako sam pronašla sreću?

Objavio: Otok Solta - 18.03.2018.

Već neko vrijeme pratili smo Julijin put i čekali pravo vrijeme da je pozovemo na kavu i s njom popričamo o životu na otoku. Životni put ju je doveo na Šoltu kad je imala svega nekoliko godina, a danas ova sedamnaestogodišnja djevojka razmišlja o svojoj budućnosti negdje van otoka. Zašto je tome tako i gdje vidi svoju budućnost pročitajte u nastavku:

 

Kakav je tvoj osjećaj prema otoku?

Volim svoj otok i volim biti na Šolti. Osoba sam koja voli da se puno toga oko mene događa, ali ipak povezana sam s otokom, sa svojim prijateljima i uspomenama iz djetinjstva. Priznajem da mi je bilo teško otići u Split u srednju školu…

Ipak primjećujem da mi je kad sam bila mlađa bilo puno draže provoditi vrijeme na otoku jer nisam bila svjesna situacije oko mene. Imala sam svoj krug prijatelja i svi su mi bili super, no sada kad smo odrasli, vidim da svi pomalo pronalazimo svoje mjesto u otočkoj hijerarhiji ne shvaćajući da zapravo u njoj uopće ne trebamo biti. Ljeti kad na otoku bude više ljudi imam puno više mogućnosti za druženja i razgovore, no zimi postaje sve izazovnije jer mi se čini kao da više ne mogu naći zajednički jezik s ljudima koji ostaju na otoku.

 

Vidiš li svoj život na otoku?

Ne mogu se zamislit živjeti na otoku jer mislim da ono što želim raditi u životu ne mogu ostvariti na otoku. Naime, želja mi je da se bavim medicinom, konkretnije psihijatrijom/psihologijom ili farmacijom i da razvijem liniju prirodne kozmetike. Volim kupovati biljne preparate, ulja, maslace i miješati za sebe, radim macerate od lavande i smilja, maslinovog ulja.

Posljednjih nekoliko godina izbjegavam jesti meso zbog kemije koju nam s mesom podvaljuju što je dodatno otežalo moj društveni status na otoku. Kad sam počela pričati o veganstvu i vegetarijanstvu, nekoliko me ljudi pitalo za savjet, ali većina mi se smijala. Posljednje vrijeme osjećam da se previše razlikujem od većine. Moja je životna misija da ljudi što manje pate za svog života, želim da budu čisti izvana i iznutra.

Pogledajte moje akne na licu, svi ih imamo u pubertetsko doba no svjesna sam da su one uzrok nečeg što mi tijelo govori iznutra. Zato mi nije teško u trgovini čitati sastojke na hrani i preparatima koje kupujem jer želim paziti što unosim u svoje tijelo i čime ga njegujem.

Razlikujem se i od svojih vršnjaka jer, iako volim modu, jako mi smeta današnji tzv. “fast fashion” brandovi koji izrabljuju radnu snagu u trećim zemljama, kradu ideje drugih dizajnera, koriste toksične boje, zagađuju okoliš i ugrožavaju zdravlje radnika… Takve trgovine izbjegavam iako su mahom najpopularnije među mladima.

Vjerujte mi ništa na ovom svijetu nije površno, sve dolazi iz dubine!

 

Kraj srednje škole je blizu, imaš li već neki plan za budućnost?

Iskreno nisam sigurna koji bi fakultet izabrala. Ne mislim da je studij u Zagrebu bolji ili kvalitetniji od onog u Splitu, ali ono što sam sigurna je da želim promijeniti sredinu, Za sebe uvijek kažem da sam putnik, a ne turist i gdje god idem, idem s ciljem da upoznam drugu sredinu i potpuno ju proživim. Upravo s tim ciljem bih voljela otići negdje u inozemstvo na fakultet. Prva opcija je svakako Zagreb, volim i Paris, ali kako ne znam francuski čini se da bi to ipak bilo malo komplicirano. Firenza me isto oduševila, London nije loša opcija, a fascinira me i St. Petersburg… Ne znam zašto me ta Rusija tako vuče, valjda od kad sam pročitala Dostojevskog…

Ipak na kraju ako ostanem u Splitu i to mi je sasvim ok.

 

Čuli smo da pišeš, možeš li nam reći nešto više o tome?

Kad sam pisala sastave u školi uvijek sam bila dobra, pa me profesorica često poticala u smjeru čakavice i pejsaža. No od kada sam izašla iz osnovne škole ne pišem više toliko na čakavici i o otoku već sam se više okrenula sebi i svojim emocijama, načinu na koji gledam i proživljavam svijet…. Najčešće pišem pjesme ili kratke novele.

Volim književnost i o njoj sam isto razmišljala kao opciji za fakultet. No ipak sam zaključila da ne bih daljnjim školovanjem i razvojem htjela ispuniti samo sebe, već mi je želja ostaviti trag za sobom te pokušati za svoga života promijeniti ono što smatram da nije dobro i na što mogu utjecati.  Želim svim ljudima pokazati da postoji drugi i drugačiji put.

 

Na koji način si shvatila da si ti na pravom putu?

Cijeli život sam mislila da sam luda, a svi ostali normalni. Čak sam i kažnjavala samu sebe jer sam mislila da nisam ok. Kad sam promijenila okolinu i otišla u Split bio je to pravi pravcati šok za mene. Mogu reći da sam se zapravo u ovoj godini pronašla i shvatila da zapravo nisam luda već da jednostavno imam svoju percepciju i karakter koji su drugačiji od uobičajenih ljudskih stavova. Čudim se zapravo svima nama koji se kao stalno brinemo hoće li nas zamijeniti roboti, a najgore od svega je što smo mi zapravo postali upravo ti roboti. Ljudi nemaju više strasti, sve je manje onih s kojima mogu razgovarati, koji imaju svoju percepciju i mišljenje, a opet oni koji i razmišljaju drugačije proglase ih ludima. Mene osobno ljuti što se svi zapravo ponašaju upravo onako kako im neko drugi govori da i trebali, umjesto da budu kreatori vlastitog života.

 

Što misliš koja je to emocija koja nas sputava da živimo punim potencijalom?

 

Ugoda. Puno je lakše živjeti kao i svi drugi jer te na taj način svi razumiju i prihvaćaju. Ugoda je ta koja nam pruža sigurnost. Ako ja na primjer odaberem svoj put i zaista pokrenem liniju kozmetike, ne znam hoće li mi ta ideja uspjeti, ali ako bi se zaposlila u ljekarni znala bi da ću dobiti taj posao i sigurnu plaću. No ako pokrenem sama svoj posao ne znam kakav će biti odgovor okoline, što će me sve čekati na tom putu i takav će život zasigurno biti kaotičan i izazovan. Na žalost mnogi će ipak radije izabrati sigurnost i prividni mir od pronalaženja vlastitog puta. Svi će radije izabrati financijsku ugodu, a samim tim i lakše će živjeti znajući da ih drugi razumiju i prihvaćaju.

 

Koja bi bila tvoja poruka mladima koji se osjećaju kao ti?

Moja je poruka svima njima da se ne osjećaju kao nekakva manjina, kao manje vrijedni, da sami kreiraju svoj život, svoje stavove i ostvare svoje najveće snove.

Prije sam i ja tako razmišljala i kad bih zauzvrat dobila odbijanje okoline osjećala bih se loše i to bi me povrijedilo jer sam mislila da su oni u pravu. Sada funkcioniram potpuno drugačije i držim svoj stav tako da svi shvate da možda ipak nisu u pravu. Često mi kažu da su im moje mišljenje i stavovi zastrašujući što znači samo jedno – da ja jesam na razini koja im je zastrašujuća. Svoj sam put, između ostalog, našla i u Crkvi. Iako ne podržavam u potpunosti način na koji Crkva funkcionira kad idem na misu, idem zbog sebe , a ne zbog drugih. Tamo idem Bogu.

Svjesna sam koliko je hrabrosti, samopouzdanja i vjere potrebno da dođem do ovakvog stava. No ovakvi stavovi dovode me do toga da imam drugačiju percepciju sreće. Ljudi često sreću brkaju sa stanjem ugode. Sreća za mene nije kako se osjećam u određenom trenutku već je ona nešto što je potrebno promatrati holistički. Sreća je emocionalno i duhovno stanje. Rijetki ljudi za svog života iskuse osjećaj sreće, a to je ono što želim svima, a pogotovo mladima koji se traže i pokušavaju u ovom kaosu pronaći sebe kao što sam se pronašla ja.

 

__________

Autorica: Maja Jurišić

Fotografija: Paula Bolfan