INTERVJU – Ana Burić iz udruge Dragodid o ljubavi prema suhozidu

INTERVJU – Ana Burić iz udruge Dragodid o ljubavi prema suhozidu

Objavio: Pokret otoka 2020 - 28.07.2020.

Na 12. festivalu levande u Velom Grablju imali smo priliku upoznati razne ljude s brojnim talentima. Jedna od njih je i arhitektica Ana Burić sa splitskom adresom, članica  udruge Dragodid s kojom smo rado popričali o njenom radu suhozidne gradnje…

 Za sve one koji ne znaju za udrugu Dragodid, njeni članovi već godinama organiziraju i vode suhozidne radionice te provode istraživanja suhozidne baštine. Zahvaljujući udruzi  Dragodid u suradnji s Ministarstvom kulture, na inicijativu udruge, nakon trogodišnjeg perioda preventivne zaštite umijeće je suhozidne gradnje u prosincu 2016. konačno dobilo i trajnu zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro RH. Sudjelovali su u zajedničkoj međunarodnoj nominaciji s Ciprom, Francuskom, Grčkom, Italijom, Slovenijom, Španjolskom i Švicarskom pod nazivom ”Art of dry stone walling, knowledge and techniques” te zahvaljujući upravo tom je umijeće suhozidne gradnje upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.

.

Kako je počela tvoja ljubav prema suhozidu?

Vidjela sam plakat na fakultetu Arhitekture. Sa željom da sudjelujem u nečem konkretnom odlučila sam se prijaviti iz čiste znatiželje i boravka u prirodi. Privukla me ta izolacija na 7 dana u Petrebišću, mir, tišina i svjež zrak. Tad se ljubav rodila, ne samo prema suhozidu nego i prema cijeloj priči koja je zaokružuje. Upoznaš nove ljude iz različitih sredina, različitih zanimanja i naravno, upoznaš se s cijelom baštinom i pričom oko suhozida. Ono što me najviše oduševljava su stariji ljudi odnosno lokalci koji su presretni kad mladi ljudi pokazuju interes za tu staru tradiciju. Svima njima se nekako pojavi  potreba da te nauče, da ti prenesu svo znanje koje posjeduju. To čovjeka ispuni, osjećaš se dio nečega, čuvaš sjećanje na svoje pretke koji su odrasli na suhozidima i stvorili ono što imamo danas. Puno je to više od slaganja kamena.  Koliko predivnih ljudi sam upoznala i koliko ću ih tek upoznati na ovakvim pothvatima. Evo, recimo… Kad bi došla u Velo Grablje da nije bilo ovog festivala Levande? Kad bi upoznala ovako divne ljude da nije Dragodida i suhozida?

.

Spomenula si nezainteresiranost mladih ljudi  za starim znanjima i tradicijama. Ta je problematika prisutne  svugdje, a pogotovo na otocima. Imaš li osjećaj da se posljednjih godina  situacija ipak poboljšava?

Moram priznati da vidim napredak. Možda je to dosta subjektivno jer kad jednom uđeš u taj krug ljudi onda si okružen istomišljenicima i ljudima koji to prepoznaju pa se meni čini da nas ima dosta i da je puno ljudi zainteresirano. Ali bi mogla reći da, malo po malo, promoviranjem radionica i kulturne baštine ipak ide prema boljem, polako ali se kreće.

Često na ovakvim radionicama vidim više stranaca nego mladih pa mi  bude možda malo tužno da se stranci više interesiraju za našu baštinu nego mi za vlastitu. Mislim da je razlog tome svakodnevna okruženost bogatstvima koje imamo tako je rezultat nezainteresiranost  jer uzimamo “zdravo za gotovo” ono što imamo. Na žalost često nismo ni svjesni onoga  što imamo.

Dosta ljudi ne zna svrhu i suštinu suhozida, njegovu funkciju i količinu truda uloženog u izgradnju. Nije, nažalost, samo suhozid taj koji je zapostavljen nego i svi drugi oblici materijalne i nematerijalne kulturne baštine. . Vođeni profitom, često dolazi do betonizacije i uništavanjem naših bisera. Ipak možda stvari idu prema boljemu jer se ljudi okreću brendiranju  kulture, što otvara novo tržište koje je blaže prema kulturnoj baštini. Nekih pomaka ipak ima.

“Kad slažem kamenja osjećam se povezana s prirodom, sa zajednicom i sa poviješću.” – Ana Burić

.Jesi imala prilike aktivirati se  i u drugim državama ili samo u Hrvatskoj?

Jesam i to zahvaljujući udruzi Dragodid. Do sada sam bila u Francuskoj, u organizaciji platforme  Rempart  i organizacije Declam, a planiramo još jednu radionicu tamo krajem kolovoza preko Erasmus programa. Trajanje razmjena je uglavnom po 15-ak dana. Ovakva nam događanja omogućavaju upoznavanje s drugim i drugačijim kulturama i tradicijama, a opet su sve one  dosta slične našima. Naučiš kako se drugi  odnose prema svojoj baštini. Francuzima je to, recimo, na puno većoj razini i regulirano raznim zakonima, oni baš čuvaju svoju tradiciju suhozida.

Bila sam lani i u Grčkoj, na radionici Kaldrme u organizaciji grčke udruge Boulouki. Radionica mi je bila baš zanimljiva jer se do sada nisam susretala s izgradnjom kamenih podova. Do sad su to uvijek bili  zidovi i vertikalne građevine. Ono što mi je još bilo zanimljivo je to što su okupili veliki broj lokalnih meštara pa su svi ti meštri zajedno radili na proučavanju i ponovnoj sistematizaciji samog tog znanja i onda su učili nas mlade iz cijele Europe i Balkana. Osim s oblucima, radili smo tehniku klesanja kamena 

To je sve bilo omogućeno zahvaljujući Dragodidu koji se povezao s drugim udrugama iz Europe prije nekoliko godina kad se gradnja suhozida  uvrstila na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine.  Svi smo se povezali i sad dosta radimo na međunarodnim razmjenama mladih.

 

 

.

Misliš li da će nam ova epidemija i izvanredna situacija pomoći da se ljudi malo više vrate prirodi i sebi?

Rekla bi da definitivno hoće i da se to već vidi. Velika većina ljudi koje poznajem je pokušalo zasaditi pomu, petrusimul pa makar na balkonu, a ljudi na otoku, koliko ja čujem, su se dosta zainteresirali za poljoprivredu tako da se nadam da će to imati dugotrajnijeg utjecaja.

.

I za kraj još jedno pitanje  – što za tebe osobno znači suhozid?

Što je za mene suhozid? To je dosta zeznuto i zanimljivo pitanje. Pa nekako suhozid ne gledam kao fizičku stvar, kao zid i kamen nego je puno veća priča oko toga. Kad slažem kamenja osjećam se povezana s prirodom, sa zajednicom i sa poviješću. Uzimam od prirode koja mi je dala nešto nepravilno i sa svojom energijom stvaram red unutar toga. Baš ta poveznica prirode i utjecaja čovjeka  je ono što me ispunjava i interesira. Ono što volim kod ove simbioze čovjeka i prirode je što jedno poštuje drugo.

 

__________

Naslovna fotografija: www.pixabay.com

Fotografije: Zvonimir Malbaša (Dragodid), Udruga Pjover