Duša Elafita – Brod ”Postira” odlazi na zasluženi odmor

Duša Elafita – Brod ”Postira” odlazi na zasluženi odmor

Objavio: Paula Bolfan - 24.02.2018.

‘Ovo je jahta bez luštra. Taj sjaj joj je trebalo dati, a nikad ga nije dobila’. Tim riječima kapetan Marko Vilović opisuje ‘svoju’ Postiru na kojoj je 12 godina, a vjeruje, da će s nje za dvije godine i u mirovinu.

– Kad mi neko reče da će Postira poći ća, to mi je najteže. Smatram da je Dubrovnik počašćen s tri broda, Karakom, Tirenom, a naročito s Postirom – kaže ovaj Korčulanin na Jadrolinijine najave kako je u tijeku natječaj za projektnu dokumentaciju za putnički brod koji bi zamijenio Postiru, izgrađenu davne 1963. godine.

Cilj je hrvatskog brodara, kako su poručili, ‘na najvažnijim linijama imati brže, mlađe, veće i udobnije brodove nego danas, ali i osigurati dostupnost do svakog otoka na što ugodniji i efikasniji način’.

– Ovaj brod s 55 godina je jednak onome od dvije. Svaku godinu idemo u redovne remonte i svaku godinu smo vrlo strogo kontrolirani od Kapetanije Dubrovnik. Otočani imaju i trajekt ‘Hanibal’ koji je krasan, ali ipak za Postiru su pupčano vezani. U svojih 36 godina navigacije mogu reći da se fantastično sigurno osjećam na ovom brodu. Ne sjećam se kad nismo isplovili – kaže kapetan Vilović i naglašava kako je sigurnost putnika na Postiri i nakon pola stoljeća njezine plovidbe neupitna.
.

.Trebalo ga je ušminkati

– Isključivo radi otočkih putnika, ovom brodu je trebalo ušminkavanje. Turisti dođu i pođu zadovoljni, vjerujte. Uvijek pišu da je divno, budu na gornjoj palubi i njima je super. Ali otočani zaslužuju bolje, od Rijeke do Grada. Svi imaju bolje uvjete nego ovaj brod ali nitko nema bolji i ljepši brod od ovoga. – priča kapetan kojemu se, iako će zvučati čudno, iz očiju iščitava ljubav prema Postiri. U zadnjih 12 godina nije se dogodilo da Postira cijeli dan nije isplovila prem Elafitima. Kad bi bili jači fortunali, barem jednom, kako bi djeca mogla u školu a otočani na posao u Grad.

– Ja sam Korčulanin. Meni je Jadrolinijin trajekt ispred kuće. Mogao sam sto puta zatražiti da budem doma, ali ne. Ovo je još uvijek brod, na njemu se čuje kuhinja, ovdje je familijarnost – kaže kapetan i ističe kako je posebno i to što se posada rijetko mijenja pa su poput obitelji.
.

Jednako snažna je i veza posade s otočanima, stalnim putnicima.

– Za Božić nas na Kalamoti dočekaju stolovi i muzika. Kad završi sezona, počaste nas hotelijeri. Mi smo tu, svaki od nas, za njih, za otočane. Kad nas netko zazove, pođemo nekome kupiti lijek u ljekarnu. Na usluzi smo maksimalno. Kad je nevrijeme, više volimo ostati na otoku nego u gradu – opisuje kapetan Marko veliku otočku obitelj koju je upravo Postira povezala.
.

Postirin najbolji prijatelj

Pijer Anton Vrčić šest godina je upravitelj stroja na Postiri. Kaže, noviji brodovi kvare se više nego stari. Stari brod je kvalitetan, traje.

– Mene je firma već pokušavala maknut s ovoga broda dva puta ali ne dam se, draga mi je i brod i ekipa. To dovoljno govori kako je na ovom brodu fenomenalno – tvrdi Hvaranin. Elafite s kopnom Postira povezuje četiri puta dnevno što je, smatra, sasvim dovoljno. Ljeti je promet pojačan, ali kad stisne hladnoća u večernjoj plovidbi znaju prevesti svega dva ili tri putnika. A vozi se po svakakvom vremenu. Valjanja ne nedostaje, ali morskim vukovima to nije problem.

– Ovaj brod podnosi dosta velike valove. Bude mora tri, četiri i pet, onda smanjimo, ne vozimo ‘tuta forca’. Možemo proć more, to nije problem. Problem su rive na otocima. Treba doći za rivu, iskrcati sigurno putnike, da ne bi tko pao između broda i rive. A putnici vazda pitaju ima li mora, je li grbavo. Kažeš nije i ako jest – priča kroz smijeh brodovođa Miroslav Kunić. Na Jadroliniji je 24 godine a nekih deset do petnaest na Postiri. Tko više broji!

.

Posada legendarnog broda – Foto: Željko Tutnjević

.

K’o familija

– Dobro se slažemo, sve funkcionira. Ujutro se dižemo po ure prije, popije se kava, čaj i pripremi za posao. U šest je partenca iz Suđurđa. Dođemo u Dubrovnik u 7 i 15 sati, sredi se brod i odradi sve uobičajeno za svaki dan – opisuje nam Miroslav s Mljeta i dodaje: -Mi smo s putnicima baš k’o familija. Popijemo kavu i čaj gdjegod se i svadimo u pozitivnom smislu, našalimo se. Ljudima učinimo uslugu i za lijekove i spenzu i novine, što god treba. Imaju naše brojeve telefona, mi njihove, uvijek pomognemo.

Na priču se nadovezuje časnik stroja Ante Medvidović. Ovaj Splićanin godinu dana je na Postiri. Kaže, jedna stvar je bitna, ‘ovaj brod ima dušu’.

– Na drugim brodovima dođeš ujutro, ideš navečer s ruksakom i to je to. Kao da radiš u nekoj firmi. A ovdje živiš s tim brodom od jutra do mraka. Od šest ura ujutro do 9 i 15 navečer kad se vežemo, cirkuliramo jedni kraj drugih. Ka’ u kući šta živiš sa ženom i djecom, tako i mi ovdje – kaže nam Ante.
.

Komandni most.  Foto: Ivan Gale

.
Posada ima prostore u kojima boravi jer 15 dana su na brodu, a 15 kod kuće.

– Tih 15 dana na brodu od 0 do 24 smo vezani za brod i jedni za druge. Što znam, u godinu dana nismo niti jedan put fermali da smo imali izvanrednu situaciju. To su sve sitnice koje se u hodu rješavaju.

Aida Cvjetković sa Šipana zaljubljena je u Postiru jer to je, kaže, najljepše plovilo na Jadranu. Postirom putuje od rata kada je brod i zaplovio na relaciji Gruž – Elafiti, a 13 godina morem je putovala na posao. U tih 13 godina, zbog vremenskih (ne)prilika, tek tri puta nije stigla na posao. Smatra kako je stanje broda loše te će mu trebati naći adekvatnu zamjenu ali dotad bi barem ‘ovo što imamo trebalo održavati’.- Punih 26 godina, otkako plovim Postirom, na brodu se nije ništa učinilo. Samo se pitura, ono ‘štuka i pitura, e bella figura’. Tužno je vidjeti koliko su svi otoci na Jadranu napredovali što se tiče prometa i kakvi brodovi voze na manje otoke nego su Elafiti, a što mi imamo. To možemo zahvaliti našoj lokalnoj i regionalnoj samoupravi i Predstavnicima u Saboru jer se nisu izborili za otočane s dubrovačkog područja – smatra Cvjetković.

Kad se Postira vrati s godišnjeg remonta, kaže, na njoj se samo može vidjeti još veća naslaga boje, ništa drugo.

– Stolice su loše, prokišnjava, prozori se ne mogu zatvoriti i otvoriti. Ima jako dobre plovidbene sposobnosti ali dokad – pita se gospođa Aida. Svjesna je, kaže, kad Postiru zamijeni neki moderni katamaran, taj puno puta zbog šiloka neće isplovili.- Kad uđete na Postiru, imate osjećaj da ste došli doma, a posada je divna. Ovaj brod svojim plovidbenim redom omogućuje da živite na otoku a radite u gradu. Postira je omogućila sasvim drugačiju kvalitetu života na otoku – kaže nam putnica.
.

Foto: Ivan Gale

.

Izdržava svaki fortuno

– Postira je kao i život. Prevozi novorođenčad, vjenčane, umrle i bolesne, to je svakodnevni život. Kad ona pođe, sigurno će poći jedan dio naših života s njome ali je činjenica da je stara, a sve ima svoj početak i kraj.
Pasko Mišković s Koločepa nada se kako će naći brod koji će dostojno zamijeniti Postiu.

– Svima nam je u srcu, u njoj se pjesme pišu, svi koji putuju tim brodom oduševljeni su, i turisti i naši. Posada živi s ovim ljudima, pomaže kad god treba. Bilo je momenata kad je bio i fortuno ali Postira izdrži – kaže Mišković.
Dva mjeseca svaki radni dan do Lopuda putuje i Biljana Milić, tete u lopudskom vrtiću. Iako iz Osijeka, malo joj je trebalo da joj se Postira i more uvuku pod kožu.

– Prvi put kad je bilo nevrijeme uhvatio me strah, ali kako je krenulo to dalje, nekako sam se zaljubila u to more i nevrijeme. Sad izađem van da ga gledam. Imam povjerenja u kapetana i posadu, ta posada stvarno ima dušu – priča Biljana koja u vrtiću ima 12 mališana. Žao joj je, kaže, što će neki novi brod zamijeniti Postiru jer ‘ona ima tradiciju’.
Gospar Ivo Zec s Lopuda pak, iako mu je 84, stalno je u điru s Postirom.

.

Kad je išao u školu, prisjeća se, na Lopudu je bilo 470 otočana, a sad ‘sa djecom koja žive na Lopudu ne može se nabrojiti ni 130’.

– Butigu imamo povremeno, već 15 dana nije bilo kruha. Kupujemo po četiri, pet štruca, staviš u dubinski i onda podgriješ za pojest. Zato je Postira naše blago koje još uvijek ide po moru. I ići će dok bude mogla, iako je stara ali nije više od mene. Dobri smo još nas dvoje – kaže vedri gospar Ivo. Tvrdi kako je Postira sastavni dio života otočana.

– Na Postiri su vrlo uslužni mornari, k’o da su mi familija. I kad ima mora i kad nema, vozi se. Ja bih vam i pjesmu o moru zapjev’o ma nemam sad vremena – kaže nam Lopuđanin. I vremena uistinu nije bilo. Jer, točna kao sat, Postira je isplovljavala za dvije minute. Očima oronula, srcem savršena, Postira će još neko vrijeme služiti Dubrovčane. Da se moglo nešto više učiniti oko održavanja i uređenja ove vjerne poveznice kopna i otoka, sigurno jest.

Kad jednom ode ovaj ‘brod s dušom’ koji je gotovo tri desetljeća u službi Dubrovčana, sigurno će svima nedostajati.

.

__________
Autorica: Kristina Filičić
Izvor: Dubrovacki.hr
Fotografija: Ivan Gale