BRAČ | NEDJELJNA ĆAKULA – glumica Aneta Matulić

BRAČ | NEDJELJNA ĆAKULA – glumica Aneta Matulić

Objavio: Otok Brac - 19.11.2017.

Znala sam ujutro imati predavanja, popodne predstavu, navečer sam konobarila, a nakon toga bih ujutro čistila nečije zahode. Budimo realni, nema zvjezdanog posla. Rijetki su se glumci obogatili…

Anetu Matulić, 25-godišnju Bračanku, publika je zapamtila kao Tihanu u cabaretu ‘Splićanke’ u izvedbi Gradskog kazališta mladih Split. Upravo za tu ulogu nagrađena je za najbolju mladu glumicu na 24. Festivalu glumaca u Vinkovcima, a s redateljem Ivanom Leom Lemom radila je i na njegovoj novoj predstavi ‘Propuh, papuče i punica’ koja je ovog tjedna premijerno prikazana. Anetu smo ugostili u nedjeljnoj ćakuli, a razgovor započeli o njezinim dječjim maštanjima.

– Maštala sam da ću biti časna sestra ili glumica. U šali kažem kako je tanka granica između ta dva poziva, čudno zvuči, ali je gluma jedna vrsta duboke religioznosti. Sve je započelo na Braču gdje sam odrasla, svake godine sam u školi pripremala nastupe za Lidrano, a radili smo i igrokaze u našoj župi. Kroz filmove i serije gledala sam ljude koji se mogu transformirati u sve što požele, to me je intrigiralo da sam poželjela biti glumica. Na kraju tako je i ispalo.

Čuli smo da dolaziš iz glazbene obitelji…

– Dolazim iz obitelji gdje svi vole glazbu i imaju sluha za nju. Brat Vlade je profesor klarineta u Zagrebu i svira u bendu ‘Ljetno kino’, brat Jerko igra rukomet u Francuskoj, a svira gitaru i klavir, sestra Katica svira i piše glazbu u sastavu ‘Duo Arija’, sestra Domina svira klavir, a najmlađa Marija je pohađala glazbenu školu, a trenutačno studira u Zagrebu dizajn. Sva braća i sestre sviraju osim mene, ali ja barem znam pjevati.

Imaš li želju dobiti ulogu u nekom velikom mjuziklu? Zapravo već si se i okušala u ‘Dioklesu’…

– Pitam se zašto češće ne radimo mjuzikle, svaka čast klasičnim, ali voljela bih da se počnemo kretati prema modernijim komadima. To je jedna od težih formi i bio bi mi veliki izazov raditi ulogu u mjuziklu.

Završila si Akademiju prije godinu dana. Nedostaju li ti studentski dani?

– Studentski dani su nezaboravno iskustvo, nedostaje mi ta atmosfera, moji kolege s klase. Vidimo se često, ali smo raštrkani, svatko ima svoje obveze pa se teško svi okupimo. Ostala sam na Akademiji kao stručni suradnik za scenski govor, tako da s fakulteta nisam ni otišla.

Nakon završenog fakulteta mladi se teško zapošljavaju. Kakav je bio tvoj slučaj?

– Imala sam sreću što sam radila tijekom studija pa nisam bila potpuno nepoznata u tom svijetu. Radila sam na predstavi ‘Heidi’, a na preporuku me je ravnatelj GKM-a Belmondo Miliša uzeo za pripravnicu. Tako sam odmah nakon fakulteta dobila priliku. Smatram da ima posla, ali moraš trčati na sto strana da bi zaradio. Kroz studij sam radila nekoliko poslova istovremeno, ujutro bih čistila poslovne prostore, kasnije konobarila, glumila, radila na fakultetu… Naučila sam raditi i ne mogu zamisliti da je drugačije.

Na Akademiji je tvoja klasa pokrenula scenu na kojoj se dana igraju diplomske predstave…

– Profesori Milan Štrljić i Bruna Bebić su pomogli da oformimo scenu na Akademiji u ideji da se diplomske predstave izvode više puta. Suludo je da se produkcije koje se spremaju nekoliko mjeseci, u koje je uloženo mnogo truda, izvedu samo jednom. Sreća da smo oformili jednu takvu scenu gdje će se igrati predstave, a prošle godine je prvi put organiziran i Festival diplomaca gdje nam gostuju akademije iz regije.

Ne možemo ne spomenuti predstavu ‘Splićanke’ u kojoj igraš Tamaru. Čime misliš da je osvojila srca publike?

– Kada sam prvi put vidjela tekst osjetila sam da će predstava ostaviti traga. Ivan Leo Lemo je napisao tekst koji bi malo tko uspio napraviti. Splićanke je istražio do same srži, mislim da je pogodio s tom predstavom u svakom detalju. Drago mi je da se publici sviđa, a očito su se prepoznali u našim ulogama, a time se stvorio i interes za predstavu.

Kakva je tvoja Splićanka?

– Moja Splićanka ima tužnu priču, ali se na kraju kao Feniks digne iz pepela. Tamara je misica koja to nije željela biti, ali je mama natjerala. To su jedni od roditelja koji nisu ostvarili svoje ambicije pa ih pokušavaju realizirati kroz svoju djecu. Moja Tihana je s Mejaša, zapravo je pomalo i muškobanjasta, izgubljena je u situaciji u kojoj se našla jer ne želi biti na tom izboru ljepote. Dogodi joj se napad panike, a na kraju uspije pronaći izlaz iz te situacije.

Jesi li ti ikada poželjela biti misica?

– Nikada nisam imala afinitete da budem manekenka ili misica. Već sam kazala, časna ili glumica su bile moje dvojbe.

Kako si se snašla u Splitu i jesi li postala Splićanka?

– Koliko god živjela u Splitu, uvijek ću ostati Bračka. Srednju školu sam pohađala u Splitu, tako da sam se već naviknula na život u gradu, vikendom odem kući na Brač. Split mi je drugi dom, volim ga, tu su mi dvije sestre, momak, prijatelji…

Osvojila si nagradu za najbolju mladu glumicu na Festivalu glumaca u Vinkovcima. Koliko ti je značila?

– Jedno takvo priznanje nisam očekivala. U svakom poslu ako te netko nagradi znači da si nešto dobro napravio i da je to hvalevrijedno. Bilo mi je drago što su baš mene prepoznali kao nadu glumišta i laskalo mi je. S druge strane, nagradu treba zaboraviti i treba nastaviti raditi kao da je nisam ni dobila.

Kada smo kod nagrade, primila si i novčani iznos za nju. Čuli smo da je bilo nekih problema prilikom primitka novca. Je li to istina?

– Kada želiš odraditi pripravnički staž, onda moraš biti na Zavodu za zapošljavanje nekoliko mjeseci i ne smiješ primati iznos veći od 1900 kuna mjesečno. Isto je i kada dobiješ posao, što je besmisleno. Tako država šalje poruku da radimo na crno ako želimo nešto dodatno zaraditi. Budimo realni, pripravnički je odlična stvar, ali od tog iznosa se ne može platiti stanarina, režije i hrana. Tako se javilo i pitanje smijem li primiti novčanu nagradu, ako sam na pripravničkom.

Mnogi glumu smatraju zvjezdanim poslom…

– Svojim studentima na prvoj godini kažem da ako misle da će od ovog posla lijepo živjeti, neka pogledaju mene, ha, ha… To je užasno krvav posao i smatram da svatko tko ga istinski ne voli ne može ga ni raditi. Znala sam ujutro imati predavanja, popodne predstavu, navečer sam konobarila, a nakon toga bih ujutro čistila nečije zahode. Budimo realni, nema zvjezdanog posla, treba se truditi i voljeti ono što radiš. Novac dolazi kao posljedica napornog rada bilo čime da se bavimo. Možda mediji stvaraju krivu sliku, rijetki su glumci koji su se obogatili od ovog posla.

Ovog tjedna premijerno ste izveli novu predstavu u GKM-u ‘Propuh, papuče, punica’.

– Riječ je o prvoj ovosezonskoj premijeri u kazalištu. Režiju potpisuje Ivan Leo Lemo prema tekstu Codyja McClaina Browna, koji je na duhoviti način pisao o svojoj evoluciji od stranca do splitskog zeta, razlikama između kultura i običaja. Naime, Cody je Amerikanac koji je oženio Splićanku te piše svoj blog o tome kako se snalazi u Hrvatskoj. Susreće se tako s nekim čudnim stvarima, primjerice nejasno mu je da djeca ne hodaju bosa po kući, način ispijanja kave u Splitu mu je totalno stran, fascinantno mu je da kava traje cijeli dan. Osim što se čudi običajima u Hrvatskoj, čudi se i stvarima koje nas muče, kao što su nepotizam, nije znao što su veze za zaposlenje…

Kako je bilo raditi na ovom komadu?

– Uz mene u predstavi glume Bojan Brajčić i Lidija Florijan, susreli smo se s nešto drugačijim igranjem. Predstava je dobila zanimljiv kod, na početku potenciramo klaune, do dijela kada dolazimo do realnog. Predstava je zanimljiva jer ide od histerije i smijeha, a onda nas u jednom trenutku plesne realnost.

Kada su prve sljedeće izvedbe?
– Iduća predstava je 17., a nakon toga 18. studenog.

A ‘Splićanke’?

– Igrat ćemo ih kroz prvi mjesec u Splitu, veliki je interes i za gostovanja, a datumi će vjerujem biti uskoro objavljeni.

Ivan Leo Lemo kandidat je intendanta. Dobro ga poznaješ, smatraš li da bi se dobro snašao i u toj ulozi?

– Mislim da bi on bio veliko osvježenje na našoj kazališnoj sceni, svjetski je čovjek i mislim da ima dobar plan za splitski HNK. Nećemo mu biti lako, kazalište ne stoji dobro u financijskom smislu, ljudi ga slabo posjećuju, a mislim da će on pronaći način kako osmisliti kvalitetan sadržaj i osluhnuti što publika želi gledati. Želim mu svu sreću.

Za kraj ovog razgovora, prijeći ćemo na nešto ‘lakše’ teme. Kakve ženske rituale preferiraš?

– Ne volim se pretjerano sređivati, nisam taj đir. Kada idem u večernji izlazak ili za neku prigodu onda ću se potruditi, ali me onda ni prijatelji ne prepoznaju, ha, ha…

Kako voliš provoditi nedjelje?

– Dane provodim radno, a kada je manje obveza onda se volim probuditi, staviti robu na pranje, popiti kavu, onda odlučim što ću kuhati taj dan, volim popiti kavu s mojom prijateljicom Leom. Volim se družiti i uživati u slobodnom vremenu. Najdraže su mi nedjelje kada se obitelj okupi, ali su rijetke jer nas je puno i raštrkani smo po svijetu. Uglavnom volim ležerne nedjelje, onako splitski đir…

Antonia Klanac
Foto: Joško Šupić