BRAČ- Adio Beč, pravi život je na Braču: ostavila je karijeru znanstvenice kako bi na otoku našla mir

Objavio: Pokret Otoka - 11.08.2017.

Tisuće mladih Hrvata otišlo je tražiti svoju sreću na sjeveru, a, istovremeno, mi u Dalmaciji primjećujemo da je, ne u istim brojkama, taj proces dvosmjeran. Ima tih Europljana koji su došli ovdje živjeti i kod nas vide nešto što mi ne možemo.

Neki su u poznijim godinama, istina, žive svoj san i na toplom jugu uživaju blagodati umirovljeničkih dana, ali opet – ima i drukčijih. Jedna od njih je 31-godišnja Slovenka Ana Bakulić. Napustila je sigurnu karijeru biologinje u Beču i nastanila se – u Milni na Braču.

Za koji dan, točnije 13. i 14. kolovoza, odvrtjet će se u Supetru drugi BRAZZ jazz festival koji je ona organizirala: ove godine pred crkvom sv. Petra Filip Novosel iTihomir Hojsak sviraju suvremeni jazz isprepleten s etno glazbom, a s njima čak 23 gudača Zagrebačke filharmonije. Prošle godine BRAZZ jazz festival ugostio je Matiju Dedića, Vaska Atanaskovskog iJuru Pukla, a publika je bila više nego zadovoljna, bilo je više od 500 ljudi.

Ana je osnovala Udrugu „Waves of Brač“ s kojom ima namjeru organizirati slične kulturne događaje na otoku, a paralelno radi na registraciji svoje firme jer ima želju proizvoditi ljekovite i kozmetičke pripravke od bračkog bilja. Željela bi imati i maslinik i raditi prezentacije, predavanja i radionice o fitoterapiji… s vremenom. Ima i naziv za svoju kozmetiku, Fieldgood, „kao polje“, kaže ona, jer je na bračkim poljima provela dosta vremena u posljednjih godinu i pol dana, otkako je bacila sidro u kući za odmor svojih roditelja.

Koje su tvoje veze s Bračem?
– Ja sam rođena u Sloveniji. Otac je iz Splita, a nono i nona su s Brača, iz Miraca. Moji su živjeli jedno vrijeme u Splitu, ali su zbog posla otišli u Sloveniju. Svi moji su u Sloveniji, otac, brat. Oni ne dolaze ovdje, tako… više sam sama, što meni odgovara.

Svako ljeto sam bila ovdje sa familijom s očeve strane, ta moja odluka da se ovdje preselim je na osnovi lijepih sjećanja iz djetinjstva. Dolazak na more, odmor, lijepi doživljaji s tetama, barbama, s brodom uokolo. Uvijek me je lovila podsvjesna nostalgija za tim, htjela sam živjeti taj život. Ja trebam puno mira. I uvijek kad mi je bilo malo teže, ja sam pomislila na Brač.

Što je presudilo Beču i životu u Austriji?
– Znaš kako, to se sve neplanirano razvijalo. U Beču sam studirala biologiju, poslije sam radila na austrijskom Tehnološkom institutu, pripremala se za doktorat i mislila da ću tamo živjet. I onda je došao jedan dan kad sam sebi rekla „to nisam ja“. Ne mogu ovako dat najbolje od sebe. Nisam taj tip, biti cijeli dan zatvorena u laboratoriju, da cijeli život to bubam, taj život nije za mene. Jer, kad si znanstvenik, ti moraš bit totalno u tome. I pomislila sam, ajde, uzet ću pauzu i idem ja na Brač.

Otišla sam i – ostala. Došla sam bez ikakve ideje što ću, imala sam nešto ušteđevine da mogu živjet neko vrijeme… Čim sam došla na otok, dobila sam toliko mašte, kreativnosti, odmah sam pomislila – vidiš šta bi se moglo ovdje učinit.

Na Brač bez plana?!
– Tu mi se puno stvari dogodilo, više nego u deset godina života u Beču. Ne znam zašto i kako to, nekad se čudim kako je to išlo. Ja sam bila uglavnom u svojoj kućici, napravila sam malu radnu sobu, čitala sam, proučavala, šetala po polju, upoznavala biljke. Išla sam samo za nečim što volim.

Jesi li bila nesretna u Beču, koliko si živjela tamo?
– Išla sam u Beč s 19 godina, sama. Mama me pitala bih li studirala u Austriji, a tko ne bi htio? Velenje je na sjeveru Slovenije, dosta je to povezano, učila sam njemački jezik. U Beču ima 100 tisuća Slovenaca. Na početku mi se nije svidjelo, bilo mi je prehladno, previše drukčije. Ali razvila sam s vremenom svoj predivni krug prijatelja i asimilirala se.

Radila sam, planirala dalje raditi na projektima, doktorat, sve je bilo „tip-top“. Ono, čovjek kad se zamisli rekao bi „budala tko bi išao iz Beča na Brač“. Imala sam osigurane financije, posao, prijatelje, ali… Onda se nešto promijeni u čovjeku. Nešto ti drugo postane važnije, nešto da sam sebe doživiš. Ti uvijek sebe moraš uzdržavat kad dođeš do neke pozicije, tjerat taj jedan monotoni ritam … Nisam sebe našla.

Postala sam tužna kad sam radila, i onda sam shvatila da mi nešto fali. Što je puno više od novca, puno više od neke stabilnosti. I zato sam otišla na Brač. Govorim ti, pola godine prije toga ja sam mislila, sve super, ostajem u Beču, ja ću sebi izgradit svoj život tu.

Misliš da si pogrešan studij izabrala?
– Ne, studij je bio fantastičan, super. Nije kriv studij, nego inspiracija, motivacija mi je falila. Dogodile su mi se neke osobne stvari, majka mi je umrla prije sedam, osam godina. Bila je zubar, radoholičar, sve vrijeme je stvarala, stvarala, stvarala. I na kraju, od toga ništa. Dogodilo se neočekivano da je ona preminula, pa se onda zamisliš. O vrijednosti života, kvaliteti života, postaviš malo drukčije prioritete. U tome je stvar.

Nisam baš urbani tip, volim jako bit sama. Kad si ti cijelo vrijeme u nekakvom cirkusu, okružen ljudima, ti moraš bit fokusiran na druge, nemaš vremena razmišljat o sebi. A kad si tu, postaneš svjestan samog sebe, šta ti stvarno želiš u životu, jer vrijeme prolazi. Ponekad u tom urbanom životu svi samo jure na posao, a jako su nesretni – znam jako puno tih primjera – na poziciji su ali su depresivni. Nikad ne postignu unutra taj mir.

Kako si došla do ideje za svoju firmu?
– Otišla sam na jednu radionicu ljekovitog bilja, kod Tije Mlinac iz Sutivana, iako me biljke nikad nisu zanimale. Studirala sam genetiku, sve je bilo na životinjskim organizmima. Nikad ništa s biljem! Na kraju mi je dala jednu bočicu ulja od smilja. Odlučila sam kremu činit, najjednostavniju kremu, a susid pčelar mi je dao malo voska. E, to je najlipši osjećaj! Radit ćemo jedanput ti i ja skupa, pa ćeš imat svoju kremu!

Počela sam malo čitat, pa novi recepti i da preskočim – upisala sam kod Stribora Markovića u Zagrebu program za fitoaroma terapeuta. Upisala sam to prije godinu i po, tamo sam odlazila svaki drugi tjedan na predavanje… I tako se razvila ideja za moju firmu za biljne proizvode. U desetom mjesecu sam gotova, imat ću certifikat da mogu registrirat proizvode. To je skupi sport, znaš, treba za registraciju manje kreme tisuću eura skupit!

Kako zamišljaš svoju buduću firmu?
– Moj cilj je razviti mali laboratorij. Želja mi je povezat se sa lokalnim proizvođačima, kod njih nabavljat neke sirovine – ali samo autohtono bilje koje je na Braču – od tih sirovina proizvodit preparate. Kozmetičke proizvode, ekstrakte, melate, proizvode s medom, eterična ulja kombinirat. Voljela bih imat svoj maslinik, da sve to radim nekako na polju. Da pozivam interesente koji bi voljeli nešto naučit, da imam prezentacije. Pozvala bih mog genijalnog profesora iz Zagreba, evo, da on pokaže ljudima… Ja mislim da se u Hrvatskoj tek etablira fitoterapija, liječenje ljekovitim preparatima.

Što ti Brač nudi?
– Na Braču raste toliko bilja da mislim da se puno toga može iskoristit, a skoro svaki korov šta ti raste po vrtu ti možeš pojest. Divlje bilje, makiju, tršlju, mastiku, smilje, ružmarin, lavandu, mirtu… ali ih treba znat obrađivat i prerađivat.

A sad malo ono drugo – očito voliš jazz?
– To mi je ostalo iz Beča, uvijek sam imala krug prijatelja iz kazališta, iz opere, iz jazz klubova, valjda zbog kontrasta prema znanosti. Pomislila sam, ajde nešto da pokrenem na Braču, nazvala sam prijatelja, saksofonista Juru koji je prošle godine nastupao. Kaže on, evo, Matija i ja snimamo album u New Yorku, možemo doć nas dva skupa. O.K., dođite skupa. Onda je klavir bio problem i kako ću ga nać, transportirat ga. Pa se priča počela širit i osnovala sam Udrugu.

Jesi li imala neku podršku od općine?
– Ubacili su nas u program Supetarskog ljeta. Dofurala sam koncertni klavir iz Zagreba, jer ga nisam mogla na Braču nać. Matija je bio oduševljen reakcijom i koliko je ljudi došlo. Onda su mi se javili i drugi. U Hrvatskoj su stvarno fantastični muzičari i jako su povezani. Ove godine ću dio njih smjestit na jedrenjak. Smještaj je najgori dio, a nisam znala ni odakle ću to sve pokrit. Ali rekla sam si, “snaći ćeš se”. Supetar mi je dao jedan manji iznos, ostalo skupljam sama. Dosta sama investiram u sve to jer mi je jako važno. Jer nema šanse da mi propadne!

Skupljaš i za kupnju klavira, čujem?
– Treba osigurat na Braču jedan kulturni centar, mislim da to fali – gdje bi se događaji organizirali na jednom mjestu. Da ljudi koji imaju interesa dolaze na to mjesto. To je moja želja. I taj klavir ubacit unutra, kad skupimo dovoljno novca. Htjela bih ga kupit jer imam želju i ubuduće organizirat ovaj festival.

Zaželiš li se pobjeći ponekad u Beč?
– To je predivan grad, ima toliko potencijala i sviđa mi se ta njihova sistematičnost, red, dogovor, riječ. Jedan mali kulturni šok doživiš kad prijeđeš ovamo. Ne govorim da smo divljaci, ali malo fali toga. Kad se nešto dogovoriš u neku uru, odgovorit na mail, ispunit obećanje – to fali. Ne govorim među prijateljima, nego kad organiziraš neke stvari.

Bilo bi jednostavnije da si se odlučila za turizam.
– Na Braču svi žive od toga, to im je jedna sigurna zona, iznajmljuju apartman, preko ljeta zarade lovu, preko zime je spavanje. Fali animacije, većeg angažmana, strancu koji dolazi ponudit malo više. Ne govorim da su svi takvi, ali uglavnom. Što se tog jazz festivala tiče, nek stranci vide da to znamo organizirat u ovoj zajednici. E, to je to što sam ti htjela reć – zajednica fali. Sve su zatvoreni krugovi, dosta je politike upleteno i ti se krugovi između sebe “kolju”. I to je problem, jer otok se nema priliku ujedinit i stvorit nešto više. Ako se cijelo vrijeme baviš time da se svađaš, natežeš oko love ili parcele, nema onda napretka.

Čini se da želiš na Braču mijenjati stvari?
– Želim. Ako usporedim Hrvatsku, ne u ekonomskom smislu, s Bečom, vidim tu ogromne mogućnosti. Posebno na otoku koji je „odrezan“. Malo mi je žao i smeta mi što su mladi ljudi toliko neaktivni, zapravo dosta često naletim na riječi „to se ne može“, „to nije moguće“, „bolje da odustaneš“, „ovi će te spriječit“, onda se tu upetlja neka politika… Dakle, sami sebe unaprijed blokiraju, a da ni ne probaju. A ako odustaneš već prvi put, ništa. Ne može te spriječit to što nekoliko puta padneš jer ako imaš veliku želju i viziju, nema šanse da ti nešto propadne.

Fali ti podrške ljudi?
– Fali, al sam naletjela na puno kreativnih, pametnih mladih glava koji su se iselili s Brača i žive u Zagrebu. Oni bi željeli živjet ovakav život. Kome nije san živjet uz more, u prirodi, imati mir i neki posao, stvarati? Da mladi ljudi imaju mogućnosti da se zaposle? To je važno otoku. Želim druge okuražit da pokušaju. Sebe ne želim eksponirat, stidljiva sam inače, nego želim da se čuje moja želja da se otoku ponudi nešto više. Da ljudi imaju malo više vjere. Dosta je negativnosti ovdje, ljudi nemaju hrabrosti nešto svoje „potegnuti“ jer se boje poraza.

 

Izvor: slobodnadalmacija.hr