5 do 12! Krajnje je vrijeme da se otoke čuje!

Objavio: Pokret Otoka - 17.06.2017.

ČUJETE LI NAŠE OTOKE, NAŠE OBALE?

“Krajnje je vrijeme da se o otocima govori i pristupa s intelektualnim poštenjem i sa strateškim senzibilitetom, a to podrazumijeva suočavanje s procesima koji su polučili današnje stanje. Državne i lokalne inicijative moraju se po tom pitanju uskladiti, a međuotočne inicijative dobiti institucionalne oblike, no prvenstveno država mora pitanje otoka postaviti kao strateško određenje, a ne kao deklarativno. Uz to, potrebno nam je suočavanje sa sadašnjim procesima koji određuju ono što će sutra doći. Istini za volju, smatram da mnogi otočani nisu svjesni kamo i kuda vode dosezi demografskog i mentalnog opustošenja otoka, ali i naš mentalni sklop kojem kronično nedostaje samokritičnost i samoprijegor, ali i zajedništvo, poduzetništvo, inovativnost, potpomaganje i ohrabrivanje domaćih snaga.

Drugo, mnogi nisu svjesni da pojedina ponašanja u sadašnjem trenutku, odabiri i usmjerenja, a prvenstveno mislim na politikantsko-mafijaško zaglupljivanje koje se koristi pričom o tobožnjem turističkom raju i broju noćenja kao istoznačnicom za gospodarsku obnovu i ostanak mladih na otoku, kreditira propast nadolazećih naraštaja otočana. Razumijevati sadašnje stanje bez bitnih pretpostavki razumijevanja otoka, vodi u sljepilo. Golem je to posao, ali se s njim valja hrabro suočiti. Valja se, vjerujem, nužno oboružati umijećima koja se tiču svih segmenata života, kako bi se obazrivo, stručno, objektivno i s uvažavanjem svih čimbenika koji određuju povijesni i suvremeni tijek života na otoku moglo u kontekstu današnjeg načina života sagledati stanje i perspektive života na otoku. Lijepe priče su korisne za zavaravanje i probitačne uspone pojedinaca, ali ne i za suočavanje sa zajedničkim potrebama. Otoci ne zavrjeđuju da ih se tretira kao “škart”, ali ni da ih se zbog različitih nemogućnosti postupno pretvara u oaze na kojima će se zbrinjavati oni koji – bez uvrede bilo komu! – zbog manjka sposobnosti nisu uspjeli na kopnu pa im je otok posljednja daska spasa. (Da ne bude zabune, bez ljudi s kopna nema pomaka na otocima, ali je pitanje što se pod tim ima misliti).

Kao kršćani, a kršćani tvore većinsko stanovništvo na našim otocima, moramo s pozicije zdravog razuma, vjernosti Bogu i kršćanske odgovornosti budno bdjeti da se ne rastaču temelji budućnosti života na otoku. S odgovornih položaja, ali i na razini pojedinačne svijesti, svojim djelovanjem valja prokazivati laži i obmane u konkretnoj zajednici, pa i pod cijenu zamjeranja. To pripada kršćanima svih vremena. U tom kontekstu, a na tragu strasti prema zavičaju, svatko može iz svojih mogućnosti doprinijeti boljitku, i to daleko od medijskih reflektora i političkih trofeja. Štoviše, kršćani, kao sinovi Oca koji djeluje u skrovitosti, moraju ponizno, predano i stručno, dati svoj obol zajedničkom dobru. “Kad sebe prodaš, više nemaš cijene”, kaže mudrost. Tada postaješ otirač tuđih nogu koje prolaze stazama prodanih duša. Napuštanje nastojanja oko zajedničkog dobra – za mnoge čin poštenja, prosvjeda, nemoći, umora, razočaranja – bio bi s kršćanskog gledišta čin napuštanja broda u oluji. Otoci su nam previše dobra dali da bismo tako lako od njih odustali. Usprkos teškoćama i razumljivom odlasku mladih s otoka, potrebno je pružiti smisleni otpor i nastojati oko boljitka gdje god je to moguće.”

Autor: don Ivica Huljev